Sergej Bubka je bio “Bog-otac” u disciplini “skok s motkom”. Obarao je svjetske rekorde kad god je htio. Tačno se vidjelo da on svaki skok “leti” skoro pola metra iznad ljestvice i uvijek je (medju nama pionirima) postojalo čudjenje zašto ide centimetar po centimetar kad ruši rekord, zašto odmah ne podigne ljestvicu dva-tri decimetra, dok nam jedan od legendarnih ex-yu sportskih komentatora (Boris Mutić ili to bijaše Milojko Pantić) nije spomenuo da “leteći Serjoža” svaki put kad obori svjetski rekord (pogotovo na mitingu u Cirihu) dobije i pozamašan novčani bonus.

Mlada poslijeratna socijalistička država Jugoslavija je odmah poslije pobjede nad fašizmom i protjerivanja kralja i njegove svojte i svite počela sa masovnim opismenjavanjem neukog stanovništva. Bio je to zahtjevan zadatak, nije laka stvar bila 88 posto stanovništva naučiti čitati i pisati. (Da, gospodo, u vrijeme kraljevine pismenost se vrtila oko 12 posto.)

Isto tako dizali su se u gradovima “Radnički domovi” i po selima popularni “Domovi kulture”. Radni ljudi, seljaci i gradjani su bili “ohrabrivani” da se kulturno uzdižu, da svojim prisustvom uveličaju pozorišne predstave, koncerte ozbiljne muzike i opere. Sve ove gnusne rabote su umnogome doprinijele da socijalizam slavno (pro)padne krajem osamdesetih, jer narod “komunjarama”nije nikad oprostio gore nabrojane kulturološke zločine i eksperimente koji su vršeni nad njima, odnosno nad njihovim mozgovima.

Aleksej Stahanov je 1935. godine imao 29 godina. Optimalna dob za velika djela, da se zadivi svijet. A ko je onomad zadivljavao ovu našu kuglu zemaljsku, obično bi završavao na naslovnim stranicama najeminentnijih svjetskih novina.

Dječak Alija Sirotanović je u to vrijeme, 1935. godine, imao čitavih jedanaest godina. Ako je negdje i imao kakvih snova ili želja oni se nisu ticali, nisu bili oni klasični, dječiji: “Šta ću biti kad odrastem?”Mališan iz sela Trtorići, opština Breza, republika Bosna i Hercegovina, je znao da će sa ostalom svojom braćom i svim komšijama raditi u rudniku “Breza”. Druga neka opcija jednostavno nije bila zamisliva, pa se stoga nije ni mogla naći ni u njegovim željama, ni u snovima. (Ne može se sanjat’ ono što se ne može zamisliti.)

Jedne ljetne noći, avgusta mjeseca 1935. godine, Aleksej Stahanov je sa svojim drugovima ušao u rudnik gdje su za jednu smjenu uspjeli izbaciti 102 tone uglja, što je za tadašnje vrijeme bilo svjetsko čudo i do tada nezamisliv rekord. Prosječna količina uglja koja se obično izbacivala bila je 7 tona. Ne treba biti neki matematički mag, pa da se shvati da je ta norma u ovom ludom slučaju uvećana za nevjerovatnih 1400 posto. Tako je baćuška “Aleksei” (tako se piše na engleskom) završio na naslovnici slavnog američkog magazina “Time”.

1948. godine drug Tito se nešto dobro zakačio sa svojim vodjom Josifom iz Moskve kojeg je, takvi su neki planovi bili, trebao jednog dana zamjeniti kad ovaj ode u penziju. Ubrzo su odnosi sa Sovjetskim Savezom zahladili, odnosno postali jako zategnuti. Čekala se invazija i okupacija. Očekivalo se da Golijat krene na Davida.

U tim turbulentnim vremenima često su se vodili krizni partijski sastanci gdje se, po svemu sudeći, demokratski dogovaralo, gdje se Broz nije rukovodio čvrstom rukom, nego je pomno slušao šta mu predlažu najbliži saradnici i prijatelji.

Prva tačka dnevnog reda na jednom od tih sastanaka je bila kako se obračunati, šta uraditi sa Staljinovim simpatizerima u sopstvenim redovima. (Bitno je napomenuti da na tim sastancima nije bilo stenograma, niti su vodjeni zvučni zapisi, pa se ne može sa bilo kakvom sigurnošću tvrditi koliko su neke glasine tačne)

Neko od drugova (kruže tračevi da je to osobno bio Miroslav Krleža) je predložio da se Staljinovi lojalisti pošalju na jedan otok na neodređeno vrijeme, odnosno dok se ne poprave i ne uvide i pismeno, vlastoručnim potpisom, prihvate svoje vlastite zablude.

Tako je, devetog jula 1949. godine, prvi brod pristao na Goli Otok i izbacio prve uhapšenike, buduće logoraše.

Druga tačka dnevnog reda je bila kako i na koje sve načine pobijediti Staljina. U bilo čemu, ponajprije sportu. Smišljalo se kako bi ga se moglo ubosti, gdje ga ujesti a da najviše zaboli.

I pao je jedan prijedlog, najvjerovatnije od nekog druga iz Bosne. Kad bih morao pogadjati, a u tome sam jako slab, ja bih sve svoje pare stavio na druga Džemu. Džemal Bijedić je pred svoju pogibiju bio čovjek od najvećeg Titovog povjerenja i (po mnogima) njegov projektovani nasljednik. Ali sad nešto razmišljam…on je u to vrijeme, 1949 godine, imao samo 32 godine, pa je stoga mala vjerovatnoća da se radilo baš o njemu.

Na kraju krajeva nije ni bitno koji bi to bosanskohercegovački drug mogao izreći (te nesigurne 1949. godine) sljedeće riječi:

– “Druže stari….Rusi su jako ponosni na onog njihovog rudara Strahanova, što je još prije 14 godina iskop’o za jednu smjenu 102 tone uglja. Ima ba, druže Tito, u mene u Bosni, rudar, Alija se zove. Eno ga u Brezi. Čovjek čuda stvara sa pneumatskom bušilicom. Prič’o mi rodjak, (eto ako on laže, lažem i ja) da ponekad Aljo Sirotanović uzme dvije bušilica pa s obje radi, istovremeno buši. Šta misliš da vidimo može li Alija sa svojim komoratima izbacit makar jednu tonu više od ruskog junoše?”

I Tito se složi. Istog dana predlagač sjede u službeni auto, pa pravac Breza.

Aliji, kao što se i pretpostavljalo, nije trebalo dva puta objašnjavat’. Sutradan je okupio ekipu. Navečer su sjeli i izračunali da za 102 tone treba da se iz rudnika iskopa i napolje izbaci 170 kolica. Znači, cilj je bilo nekako napuniti 171 kolica da bi Aleksej otišao u istoriju i da bi drug Tito porazio Staljina.

Petnaest dana nakon što je prvi logoraš podigao prvi kamen na Golom Otoku da ga (u cilju prevaspitanja) prebaci sa jedne hrpe na drugu, Alija Sirotanović je, dakle, 24og jula 1949. godine, “kresno” svoju pneumatsku bušilicu i krenuo (poput gore spomenutog Sergeja Bubke) da obori svjetski rekord.

E sad dolazimo do najzanimljivijeg dijela cijele ove (nadam se dragi čitateljke i čitaoci vama interesantne) priče. Neki su svjedoci i očevidci tvrdili da je postojao dogovor da se ide, da se kopa i ugalj iznosi dok se ne obori rekord, dok se iz “Jame 1” poznatije pod imenom “Rov vojvode Putnika” ne izvuku 171 kolica, odnosno jedna tona više od tada rekordnih 102. I da se tu stane. I čeka na eventualni odgovor Rusa.

Medjutim, iz nekih izvora je procurilo da je na pola smjene, na pola puta do obaranja rekorda, iz “Belog dvora” doletio ferman (čitaj telegram) da se dadne gas, da se “nagari” i da se izbaci uglja što god se više može, da nikom više na vascijelom dunjaluku poslije toga ni ne pada na pamet da to proba nadmašit’.

Kad je Alija Sirotanović dočuo naredbu vrhovnog komandanta, u ljevicu ruku uzeo je i drugu pneumatsku bušilicu i otpočeo s pjesmom: “Druže Tito mi ti se kunemo…”, što bez pogovora prihvatiše i ostalih osam patulj…ovaj, ostalih osam komorata.

Znate li krajnji rezultat? Šta mislite vi koji ne znate, da li su naši oborili rekord momka sa naslovne strane magazina “Time”?

Pa, naravno! Umjesto dovoljnih 171, izvučeno je 253 kolica. 152 tone uglja. 50 tona više! Ha ha ha! Oчень хороший!

Koje je to bilo rasturanje, ljudi moji!

Usporedbe radi, zamislite kraljicu sportova i najpopularniju utrku, trku na sto metara. Recimo da je svjetski rekord okruglo 10 sekundi i da ga drži Rus Stakhanov. I onda dodje neki Bosanac Sirotanovic i istrči 100 metera za 6.71 sekundi. I još kaže poslije trke, da još malo vadi mast Rusima, da bi on istrč’o i brže da je im’o patike, da nije, siromah, mor’o trčat’ bos.

Alekseja Stahanova (lice sa naslovnih strana svjetskih magazina) nakon što je oborio rekord drugovi su okitili svim mogućim medaljama, pa poslali na fakultet, kojeg je uspješno i u roku završio. Kasnije je postao direktor, čak i političar.

Alija Sirotanović je takodjer dobio orden, ali ga niko nije tjerao na fakultet, poslije obaranja rekorda vratio se u jamu, svojoj najboljoj jaranici, pneumatskoj bušilici.

Aleksej Stahanov je vremenom, u poznijim godinama, razvio još jednu ljubav koju je Alija (tako kažu) njegovao od rane mladosti. Bila je to ljubav prema alkoholu. Tako je nesretni Aleksej, poslije nekoliko deci ispijene vodke, u jednom momentu uletio u pijansku tuču i usljed tog nemoralnog čina drugovi mu oduzimaju Lenjinov orden i izbacuju iz partije. Pred kraj života završava na psihijatriji. Zlobni jezici su govorili da bi i Alija tamo (na psihijatriji) okončao da je završio fakultet. Šta je prava istina nikad nećemo saznati.

Legenda kaže da je svaki upravitelj rudnika u Jugoslaviji pomno čitao imena i prezimena svih onih koji su se prijavljivali za posao rudara. Posebno su na cijeni bili i traženi su kandidati sa inicijalima A.S. U rudarskom svijetu je postojalo uvjerenje da su takvi stvoreni za okna i jame. Poput ove naše dvojice junaka koji su pored ljubavi za domovinu dijelili i zajedničke inicijale.

Na kraju ove sage takodjer je važno napomenuti da Alija Sirotanović nije nikad osvanuo na naslovnim stranicama svjetskih novina i magazina “Time”. (Vjerovatno jest u pokojem domaćem, možda ponekad za praznik rada u “Areni” ili “Oslobodjenju”.)

Ali je 1984. godine osvanuo na novčanici od 20000 dinara i bio je, kako se to veli, u opticaju do 1987. godine kad vlada Ante Markovića uvodi novi (7:1) konvertibilni dinar.

Aleksej Stahanov umire u novembru 1977. godine sa punih 71. Alija Sirotanović umire u maju 1990. godine ne napunivši 76 godina. Na neki način bi se moglo reći da je Alija i u tom “sportu” i u toj disciplini pobjedio strašnog Rusa.