Sve se moglo svaliti na radni dan, mada bi se, mnogi su bili tog dojma, slaba posjećenost pogrebu desila i za vikend.

Pored najbliže rodbine, oko svježe iskopane rake, stajala je i luda Kata. Tako su ovu jadnicu zvali suseljani. Puka sirotinja koja je, poput Bregovićevog orkestra, bila nezaobilazan dekor za svaku svadbu i sahranu. (Pojavljivala se na mjestima gdje su piće i jelo bili besplatni, tako se i obrela na ovom ukopu).

Crkveno lice je radilo svoju dužnost, izgovaralo je, poput papagaja, već “milion”puta rečeno, ono što se već govori u takvim prilikama:

– …pokojnik je bio čestit i pravedan čovjek, uzorit član naše zajednice…Bog da mu dušu prosti…

Na groblju je, osim njegovog glasa, vladala tišina. (Grobna tišina). Sve dok je luda Kata, ne vjerujući svojim ušima šta sveštenik izgovara, s kakvim riječima kiti onog u drvenom sanduku, nije poremetila:

– Ma ko je bio uzorit? Ko pošten i čestit? To govno je bilo siledžija i pijanica. Mlatio je ovu jadnu ženu čime je stigao i tukao djecu konjskim korbačem. Pu, pu, pu! U paklu gorio, dabogda!

(Nastade muk. Ono malo familije, što se nadje tog prohladnog utorka, oborenih pogleda zurilo je u svježe otrgnute buse zemlje, što su čekale da se ponovo vrate u rupu odakle su i iščupane)

A novopečena udovica nekako se (muž ju je jednom toliko odrao od batina da su ostale trajne posljedice) došepa do lude Kate, otrže joj maramu s glave, ščepa je za duge kose, pa dreknu ljutito:

– Marš kurvetino blesava! Kupi se odavle! Beštijo! Ti se našla meni sprovod kvarit’!