– 12/06/2024 –

Švedska ima tu neku globalnu reputaciju po zalaganju za ravnopravnost (s)polova, pa je pomalo zbunjujuće zašto mlade Švedjanke odjedared prihvataju novi trend društvenih medija koji slavi odustajanje od posla.

Stanovita Vilma Larsson, 25, prije je radila u trgovini mješovitom robom, staračkom domu i tvornici. Dala je otkaz prije godinu dana kako bi postala “djevojka koja ostaje kod kuće”. Kaže da nikad nije bila sretnija u životu.

Svoj novopronađeni životni stil dijeli na Instagramu, YouTubeu i TikToku, gdje je prikupila 11.000 pratitelja. Neke od njenih objava imale su gotovo 400.000 lajkova, Kaže da ne zarađuje od svog sadržaja.

Ona koristi hashtagove “hemmaflickvän” i “hemmafru” (švedski za djevojku koja ostaje kod kuće i domaćica) i sebe opisuje kao “nježnu djevojku” – identitet koji prihvaća mekši, ženstveniji način života umjesto da se fokusira na karijera.

“Moj život je sad lakši. Ne borim se. Nisam jako pod stresom.”

Njen dečko radi na daljinu u financijama i dok on dane provodi na laptopu, ona je u teretani, na kavi ili kuha.

“Svaki mjesec mi daje plaću od svog novca koji je zaradio”, objašnjava gospođa Larsson.

***

Komentar moje supruge poslije čitanja ovog članka:

– Gdje je meni pamet bila!?

Mislio sam da na to njeno ovdje napišem “Ah, ko će vama ženama ugoditi!”, ali sam se predomislio.

– 12/07/2024 –

Julius Streicher bio je jedan od najranijih članova Nacističke stranke. Među ostalim aktivnostima, osnovao je antisemitske novine “Der Stürmer”. Na svom vrhuncu, novine su kružile među stotinama tisuća Nijemaca. “Der Stürmer” se također mogao vidjeti izložen na javnim mjestima diljem Njemačke.

Zbog njegove utjecajne uloge u poticanju mržnje i nasilja, Međunarodni vojni sud u Nürnbergu optužio je Streichera po tački četiri, zločina protiv čovječnosti. Streicher je proglašen krivim i osuđen na smrt. Obješen je 16.10.1946.

U izvrsnoj knjizi “Kultura laži”, pokojna (još jedna osoba koju je osobna smrt spriječila da dobije Nobela) spisateljica Dubravka Ugrešić opisuje (izmedju ostalog) ponašanje svojih (dojučerašnjih) kolega i kolegica u ranim devedesetim, pred sam rat.

Poslije krvavih devedesetih na teritoriji SFRJ, na sudu za ratne zločine nije završio nijedan novinar, nijedan pisac, kulturni radnik. A nije, da nije bilo kandidata.

Odlomak iz knjige:

“Svatko ko nije s nama protiv nas je, viču Srbi. Svatko tko je protiv nas, nije s nama, viču Hrvati.

Petar Petrović još uvijek stoji na granici i drhti. Promatra s kojom zastrašujućom brzinom njegovi kolege, pisci, intelektualci, mijenjaju boje, zastave, oznake, s kojom strašću treniraju žanrove usmenih i pismenih konfesija u kojima se peru od komunizma i jugoslavenstva, u kojima prokazuju jedni druge.Petar Petrović gleda s kojom zastrašujućom strašću njegovi kolege hrle k vlasti vlastodršcima, s kojom radošću prihvaćaju funkcije, postaju glasnogovornici, glas naroda. Petar Petrović gleda svog kolegu, romanopisca, kako se žustro promeće u pisca bilješki za debelu fotomonografiju o ocu nacije (Predsjednik se brije, Dobro jutro, predsjedniče! Predsjednik igra tenis, Udarite bekhend, predsjedniče!). Petar Petrović gleda svoje kolege koji se najednom predstavljaju kao Haveli (Otkud odjednom toliko Havela? Zar su svi bili u zatvoru?), gleda te replike Havela kako postaju ministri za kulturu; čita izdavačke programe u kojima najavljuju djela ministara za kulturu. Petar Petrović gleda svoje kolege, do jučer samo pisce, danas ministre za tisak i ambasadore; gleda dojučerašnje urednike, danas zamjenike šefova policije. Petar Petrović sluša svoje kolege kako složno treniraju žanrove: žanr ratnih pjesama, rodoljubnih pjesama, ratnih dnevnika i polemika, otvorenih pisama i rodoljubnih slogana. Gleda svoju kolegicu, do jučer pjesnikinju, kako uz dubok naklon predaje “ocu nacije” i tvorcu “države” njegova (očeva, dakako) djela uvezena u safijan. Petar Petrović gleda kako se kritičari, pisci, novinari, sveučilišni profesori, akademici, kako se svi oni složno ujedinjuju provjeravajući prethodno jedni drugima nacionalne pulseve. “

– 12/12/2024 –

Sjajni i slavni režiser Rajko Grlić uvijek je zanimljiv za poslušati. Ova njegova izvrsna anegdota (koja uključuje takodjer legendarnog Gorana Markovića) koju je nedavno ispričao na jednoj tribini samo potvrdjuje moju tvrdnju:

“ …onda smo Goran Markovic i ja…bio je u Zagrebu jedan festival, “Gef” se zvao, žanr film festival. Tu…cijeli svijet dokumentarnog i eksperimentalno filma je dolazio, od Mekasa pa nadalje i oni su bili svake dvije godine i te godine je tema bila erotski film. I Goran i ja smo odlučili napraviti “pornić” za taj festival i naš pornić se sastojao da smo snimili jednu glumicu njenu glavu koja prolazi od predigre do orgazma u jedno 4 min. Samo glava, nema golotinje nema ništa drugo, a između toga su bili titlovi sa definicijama i pravilima od Kuleševskog kako se treba režirati. I pornić se zvao L.L. Kulešev.

I taj film je išao na festival u Zagreb i naša najveća pobjeda je da smo tukli (pobijedili) Yoko Ono, koja je bila sa svojim pornićem i nagrade su dodjeljivali, to je izuzetno mudro, bilo je 5 članova žirija, al’ oni nisu morali raditi kompromise, nego je svak’ dijelio svoju nagradu. I nagrada se po njima zvala.

I mi smo dobili nagradu Dušana Vukotića i ona se zove “Falus Dušana Vukotića”. I taj falus je zaista od terakote. I taj falus kad smo dobili, kamermanka je bila Čehinja, to smo u Pragu snimali kao studenti. I mi smo dali njoj to na čuvanje i rekli svakih 5 godina, 6 godina daš, pa ćemo kružiti s nagradom nas troje. Ona je otišla na Kubu kao kamermanka, tamo se udala, pobjegla i zaboravila falus. I “Dušan Vukotić falus” je ostao na Kubi.

I onda je trebalo jedno 4-5 godina da neko donese falus nazad u Prag i onda je ona kad je prvi put vidjela Gorana Markovića dala Goranu i sad je to bilo kod Gorana.

I onda je u Beogradu kinoteka prije 4-5 godina dodjeljivala nama petorici kao praškim đacima neku veliku, to je najveća umjetnička nagrada u Srbiji za strance. (Ne znam zašto su onda Goran i Srdjan dobili.) I to je bilo jako svečano, to su ministri sjedili, to je bila puna kinoteka vrlo patetično i usred tog cijelog događanja Goran kaže: “samo pardon, da nešto kažem” i pridje mikrofon izvadi taj falus i kaže: “On je predugo kod mene, ja moram to predati Rajku” i sad usred te velike svečanosti ja stojim sa falusom Dušana Vukotića…I taj falus je sad kod mene. To je priča o falusu.”

– 12/13/2024 –

Znam pozamašan broj tekstova naših pjesama, dosta sam “načitan” grupa i bendova “od T do DJ” i teško da mi je promaklo nešto od toga od ranih osamdesetih, pa nadalje. Ali evo jednog izuzetka (koji potvrdjuje pravilo?).

Slučajno nabasah na grupu “Balkan” i njihov album “Gola istina”. Objavljen je 1982. godine u “Jugodisku”. Grupa je djelovala u Novom Sadu i sa svojim teškim socijalnim temama/tekstovima bili su jedna od perjanica tzv. “soc-roka”.

Od cijelog prvog albuma izdvojio bih prvu “Moji drugovi”, zadnju “Kolonisti” i pjesmu “tridesetpeta-šesta” čije riječi možete pročitati ispod. (Album “Gola Istina” možete pronaći na YouTube i na platformi Spotify.)

Moj stari već godinama

okreće bicikl svakog dana

od kuće do preduzeća

prva, druga, treća…

On je tridesetpeta-šesta

bez škole, detinjstva i hleba

on je tridesetpeta-šesta

uvek tu kad zapeti treba.

On je tridesetpeta-šesta

večno treća smena

on je tridesetpeta-šesta

bez kravate, umorna i povijena.

Minimalac svakog prvog

mala firma, šta će sutra biti

topao hleb i litar mleka

akontacija, zajmovi, krediti.

On je tridesetpeta-šesta

ne razume svaki izam

on je tridesetpeta-šesta

podmeće ledja za realizam

On je tridesetpeta-šesta

preko sindikata na more

on je tridesetpeta-šesta

uvek u parteru, nikad gore.