Sasvim je moguće da je Mark Begich trećeg travnja 2012. godine sjedio u sobi hotela (nazovimo ga) “Lika” i u svojim rukama (pored priglavaka i vunenih čarapa koje je poredao pored sebe na krevet) držao čuveni lički nakurnjak. Sve su to bili pokloni, narodne rukotvorine, što je na dar dobio od svog rodjaka Mile Begića.

Postoji šansa da se u jednom trenutku i nasmijao prisjetivši se i primopredaje tih odijevnih predmeta koja se odigrala tog istog dana:

– “Ovo ti je rodjače, govorio je Mile dajući mu priglavke i vunene čarape, da navučeš na noge tamo na toj tvojoj Aljaski!”

A onda mu je predao nakurnjak bez ikakvih dodatnih riječi.

– “I ovo je, vjerujem za noge, da mi ne ozebu?”

Pitao je Mark Begich držeći lički nakurnjak i gledajući u nekog mulca što je natucao engleski i vršio ulogu prevodioca.

(Na šta se cijelo selo, i mlado i staro, slatko nasmijalo čudaku iz Amerike koji nije znao ni riječ hrvatskog, pa čak ni ono najelementarnije – svjetski poznate psovke.)

Sjedinjene Američke Države su 1867. godine za 7.2 miliona (ekvivalentno iznosu od 129 miliona dolara u 2023. godini) kupile teritoriju Aljaske od tadašnje carske Rusije.

1953. godine američka vojska gradi stambeni objekat (nazvan Hodge Building) koji se sastojao od 196 apartmana ravnomjerno raspoređenih na 14 spratova. Mjesto u kojem je podignuto ovo zdanje bilo je što bi oni rekli “in the middle of nowhere” i nazvano je “Whittier”, po poznatom kvekeru i pjesniku John Greenleaf Whittieru.

Aprila mjeseca, 1932. godine, u malom mjestu Eveleth (Minnesota, USA) Ivan i Ana Begić, friški imigranti iz Evrope, ondašnje Austro-Ugarske, današnje Republike Hrvatske, dobili su sina Nikolu. (Nicholas, Nick, po američki.)

Gore pomenuti (i izmišljeni) hotel “Lika” se nalazi u Gospiću. Mark Begich već je šesti dan u Hrvatskoj, domovini svojih predaka. Jutros je posjetio mjesto Podlapača, gdje je sreo užu i širu rodbinu. Najviše vremena je proveo sa rodjakom Miletom, koji mu je na rastanku utrpao mnoge poklone. Mark će uskoro nazad za Ameriku.

Brzo (misli se na svom maternjem engleskom) proleti ovaj posjet. Ali šta je – tu je! Kao senator Aljaske nije si mogao priuštiti više dana, bio je sretan da je i toliko dobio. Kampanja za nove izbore će uskoro, a nju (izbornu trku) početi spremati, nikad nije prerano.

Nick Begich nakon završenog koledža ženi se i 1956. godine odlazi sa suprugom za poslom na Aljasku, tačnije u grad Anchorage, da tamo bude profesor u srednjoj školi. Uskoro se počinje baviti politikom. 1962. godine Nick Begich postaje senator najveće države u Americi. Iste godine dobijaju još jedno dijete, treće po redu. Daju mu ime Mark. Mark Begich.

I kako to obično biva u životu (i na filmu) nakon što je Nick Begich stariji (dao je prvom sinu svoje ime) ostvario sve svoje snove, iznenade se sve srušilo. U pravom smislu te riječi.

Senator Aljaske je nestao 16. listopada 1972., zajedno s vođom većine u Zastupničkom domu i još dvije osobe dok su putovali zrakoplovom Cessna 310 iz Anchoragea u Juneau, što će izazvati jednu od najopsežnijih potraga u povijesti SAD-a. Ostaci aviona i posade do dana današnjeg nisu pronadjeni.

1973. godine gradjani mjesta Whittier otkupljuju zgradu Hodge Building od američke vojske. Iste godine mijenjaju i ime objekta u “Begich Towers”, u čast nestalog senatora.

Whittier, kao mjesto, broji 263 stanovnika. I sad dolazimo do najinteresantnijeg podatka. Svi oni, od prvog do zadnjeg, žive pod istim krovom, u jednoj zgradi, u Begich Towers.

Vratimo se na kraju hotelu “Lika”, senatoru Aljaske i majstorski ištrikanom ličkom nakurnjaku. Zamislimo na kraju Marka Begicha kako se pomalo zbunjeno češka iza uva i s pravom se pita:

– “Sto mu sobova i jelenskih rogova! Pa kako mi dida Ivan nije nikad spominjao ovo blago, kako mi baba Ana nikad nije ištrikala jedan ovakav, kako bi mi samo on dobro došao za vrijeme momkovanja u mom Anchorage-u, mojoj Aljasci?!”

P.S.

Prije sam u jednom tekstu pozivao da se skupimo, svi ljudi dobre volje i namjera, da svako da koji “dinar”, da kupimo jedan otok, izolovan od svega, i da tamo, na tom našem ostrvu, napravimo svoju državu, dostojnu čovjeka.

A sad nešto stalno razmišljam o ovim Begić kulama i 263 stanara. Odem, pa prebiram, da prostite, po vama (mojim fejsbuk prijateljima i pratiocima.)

Dodajem, oduzimam, sabiram, pravim spisak, račun bez krčmara, a da nikog od vas i ne pitam. E, sad ću! Ko bi od Vas, prijatelji moji, išao u Whittier, tu divnu aljašku vukojebinu, daleko od svega, a ponajviše ove današnje civilizacije, da ponovo zidamo, da ponovo gradimo ono što se, onomad, tako olako porušilo?