- 11/17/2024 –
Slavni grčki filozof Sokrat je ovom našom mučenom zemljom hodao još prije 2500 godina. Za svog života (kojeg je zbog svoje beskompromisne principjelnosti sam okončao) ostavio je čitavo bogatstvo, što anegdota, što osobnih misli i djela.
Pošto su za ovu moju bosansku glavu njegova djela (pre)teška, ovdje ćemo spomenuti jednu anegdotu koja, nekako se nameće zaključak, nikad nije bila aktuelnija. Ide otprilike ovako:
Do ovog velikog čovjeka jednom je došao njegov poznanik i rekao:
– Znaš li šta sam upravo čuo o tvom prijatelju?
– Stani malo – odgovorio je Sokrat. – Prije nego kažeš to što želiš, to mora da prođe jedan mali test. Zove se “trostruki filter za ogovaranje”.
– Trostruki filter?
– Tako je – Sokrat je nastavio – prije nego što razgovaraš sa mnom o mom prijatelju, bila bi dobra ideja da na trenutak filtriraš ono šta ćeš reći. Zato sam ga nazvao test trostrukog filtera. Prvi filter je ISTINA. Da li si apsolutno siguran da je ono što namjeravaš da mi kažeš istina?
– Ne – čovjek je rekao – Zapravo sam tek čuo o tome i…
– U redu – rekao je Sokrat i nastavio – Dakle, ne znaš da li je to istina ili ne. Sada ćemo primjeniti drugi filter, filter DOBROTE. Da li je to što si želio da mi kažeš o mom prijatelju nešto dobro?
– Ne, naprotiv!
– Dakle – Sokrat je nastavio – Želiš mi reći nešto loše o njemu, ali nisi siguran da je to istina, ali to i dalje može proći test, jer je ostao još jedan filter, filter KORISNOSTI. Da li će to što želiš da mi kažeš o mom prijatelju biti korisno za mene?
– Ne, ne baš.
– Pa – zaključio je Sokrat – ako to što želiš da mi kažeš nije ni istinito, ni dobro ni korisno, zašto bih onda to ja uopšte želeo da čujem?
Ima ona izreka “kad bi ljudi pričali samo o onome što znaju, zamislite kakva bi tišina zavladala ovim svijetom”. Poslije čitanja Sokratove anegdote, mogla bi se izreka preinačiti u: “Kad bi ljudi izostavili tračanje drugih, zamislite kakva bi tišina nastupila svijetom”.
– 11/18/2024 –
Zadnjih godina (možda čak i decenija) učestao je odlazak iz grada na selo. U divljine, daleko od betona i vreve. Mnogi, opterećeni obavezama i dinamikom života, bukvalno “pucaju” u tom bezosjećajnom korporativnom svijetu, bivaju (kako bi Amerikanci rekli) “burned out”. (Kad smo već kod njih, ponekad pogledam emisiju o tome kako svi ti “spaljeni” kupuju kuće na Aljasci. Po mogućnosti bez komšija, struje i vode. I da im medo donosi poštu.)
Ali ima tu dosta i pomodarstva, kad bogati kao kupe ranč, farmu, pa kao uzgajaju životinje, povrće, voće, a u stvari imaju desetak (i)legalnih latino radnika koji sve to za njih odradjuju.
Elem, nedavno sam naišao na video o zemljaku Ramizu Palošu, poznatijem po nadimku “Vlašićki Robinzon”. Skoro dvadeset pet godina (sa svojom suprugom Zeminom) živi u blizini vodopada “Kozice”. Bez električne energije, televizije, interneta. Čovjek uzgaja voće, povrće, koze, kokoši, sadi duhan, lubenice, dinje, drži ribnjake. Ma nema šta ne radi i čime se sve ne bavi.
Njegova priča je odavno prevazišla lokalne okvire, ekipe iz Južne Koreje i Turske snimile su dokumentarac o ovom izvanrednom čovjeku. Neću više dužiti, vjerovatno je većina već i čula za njega, ali ako volite pogledati emisije o boravku čovjeka u prirodi, ukucajte u youtube “Ramiz Paloš” i prepustite se ljepoti okoline, izričaju i narodnoj filozofiji ovog posebnjaka.
– 11/20/2024 –
Joseph Goebbels je bio, ako je vjerovati internetu, pažljiv suprug i brižan otac. Toliko je brinuo o njima da ih je zajedno sa sobom, uz pomoć cijanida, na kraju odveo u sigurnu smrt. (Šestero malodobne djece.)
Mnogo puta smo čuli onu poznatu frazu koja glasi: “Da je Hitlerov šef propagande imao u rukama televiziju, sad bi čitav svijet pričao njemački!”. A tek da je imao internet ko današnji šefovi, gdje bi rajhu tek onda bio kraj?
Joseph Goebbels je imao neka svoja pravila/principe kojih se pridržavao dok je svjesno obavljao svoj posao. Nije zgoreg da ih nabrojimo:
- Princip pojednostavljenja i jedinstveni neprijatelj.
Usvojiti jednu ideju, jedan simbol; sublimirati protivnike u jednog neprijatelja. - Princip metode zaraze.
Različite protivnike i pojedince označiti kao jednu kategoriju ili pojedinca. - Princip transpozicije.
Učitati protivniku sopstvene greške i nedostatke, odgovarati na napad napadom.
Ako ne mogu da se poreknu loše vijesti, izmisliti druge koje im odvlače pažnju. - Princip preuveličavanja i unakazivanja. Pretvoriti svaki događaj, ma koliko nebitan, u ozbiljnu prijetnju.
- Princip popularizacije.
Što je veća masa koju treba ubijediti, manji mentalni napor mora biti uložen. Receptivni kapacitet masa je ograničen, a njihovo razumijevanje slabo; pored toga, velika je mogućnost da zaborave. - Princip orkestracije.
Propaganda mora biti ograničena na mali broj ideja i neumorno ponavljana, iznova i iznova iz različitih perspektiva, ali uvek u istom konceptu. Bez pukotina i nedoumica. - Princip obnavljanja.
Nove informacije i argumenti moraju se stalno emitovati takvom brzinom da kada protivnik odgovori, javnost već zanima nešto drugo. Odgovore protivnika zatrpati rastućem nivou optužbi. - Princip vjerodostojnosti.
Konstruisati argumente iz različitih izvora, kroz takozvane balon sonde ili djelimične informacije u vremenskim razmacima. - Princip prećutkivanja.
Prećutkivati pitanja za koje nema argumenata i prikrivati vijesti koje favorizuju protivnika, paralelno s kontraprogramiranjem uz pomoć srodnih medija. - Princip transfuzije.
Propaganda uvek djeluje iz već postojećeg supstrata, bilo da je to nacionalna mitologija ili kompleks tradicionalnih mržnji i predrasuda; širiti argumente koji mogu da zažive u primitivnim stavovima. - Princip jednoglasnosti.
Stvarati utisak jednodušnosti ubjeđujući ljude da misle „kao i svi ostali“.
Analizirajući današnju situaciju poslije čitanja ovih principa propagande, mnoge stvari bi nam mogle postati i nešto jasnije. (Kako u regionu, tako i u svijetu.)
– 11/21/2024 –
2002. godina. Zabrinut zbog činjenice da naš David ne jede dovoljno voća, jedno nedjeljno veče sam uzeo selotejp i njime zalijepio jednu poveću bananu na vrata našeg frižidera s nadom da će sin to ujutro vidjeti i pojesti poslije doručka. Još sam se, gledajući svoje djelo, zezao s Dajanom da sam ja balkanski “Andy Warhol”.
2024. godina. Banana pričvršćena za zid srebrnom ljepljivom trakom, po procjenama njujorške kuće “Sotheby”, mogla je dostići i cijenu od nevjerovatnih milion i po dolara. Riječ je o umjetničkom djelu nazvanom “Komičar”, italijanskog umjetnika po imenu Maurizio Catalan.
Ova megalomanska cifra se nekom može učiniti kao ludost i pretjerivanje. Što se na kraju i pokazalo. Procjene su bile suludo niske, jer se nije uzeo u obzir stepen i količina ludila koja vlada ovim našim divnim plavim planetom. Banana se na kraju prodala za “tričavih” 6.5 miliona.
Neko se, poput Maurizia, rodi pod sretnom zvijezdom, a nekog, poput mene, samo ptica pokaki…
