– 11/10/2024 –

2001. godine snimljen je “The Source”. Radnja ovog francuskog dugometražnog filma se odvija u jednom zabačenom selu. (Nebitno u kojoj državi, na kojem kontinentu.) Za vrijeme dugotrajnih ratova sav muški živalj je bio u borbama, daleko od kuća. Žene su zbog toga bile primorane brinuti se o domaćinstvu, morale su na sebe preuzeti sve poslove.

Jedan od zadataka koji je pao na njihova nejaka pleća sastojao se od odlaska u planinu po izvorsku vodu. Sve te djevojke i žene bi gore napunile dvije pune kante vode, zakačile ih na krajeve drvenih prečki koje bi onda sve sa teretom nabacile na svoja ramena. Potom bi one, tako “uprtite”, pod teškim teretom, silazile dole u podnožje, u svoje selo. Teren je bio sklizak i često su se dešavali padovi. Neki od njih su, ako su u pitanju bile trudnice, bili i fatalni za fetuse u stomaku.

Po završetku rata, umorni i iscrpljeni ratnici su se vratili kući. Umjesto da ponovo preuzmu svoj dio obaveza, ponajprije odlazaka po vodu, oni su preuzeli stolove u lokalnoj kafani gdje su sjedili i po vas cijeli dan prodavali zjake, prepričavajući slavne bitke i bistreći lokalnu politiku.

U početku je to možda i bilo opravdano, ali što je vrijeme prolazilo, postalo je sve očitije da su male šanse da se prijašnja podjela poslova na muške i ženske ponovo vrati u normalu.

Nakon još jedne izgubljene bebe, kap je prelila čašu, “ženskinje” odlučuju da uzmu stvar u svoje ruke. Objavljuju štrajk, apstinenciju od vodjenja ljubavi sve dok se muškarci ne “vrate na fabrička podešavanja”, dok ne preuzmu ponovo obavezu dobavljanja vode za svoja domaćinstva. Dalje neću…pogledajte film.

---

Termin “4B” počeo je da cirkuliše tviterom oko 2017/18. godine. Žene u Južnoj Koreji su ga pokrenule nakon što je jedan muškarac ubio svoju ženu, pa se pravdao na sudu da ga je ona, u seksualnom smislu, ignorisala. Sud je kasnije presudio da se ovdje nije radilo o zločinu potaknutom iz mržnje. Ne znam kolika je kazna bila izrečena, ali je to izazvalo bijes, to je bio “trigger” za pojedine žene u Južnoj Koreji da nešto poduzmu. Slovo B u imenu pokreta prevedeno znači “Ne”. A broj 4 znači broj stavaka koje su članice pokreta odlučile da više ne prakticiraju. A to su redom: nema druženja s muškarcima (biyeonae), nema braka (bihon), nema seksa (bisekseu), nema radjanja djece (bichulsan). U početku veoma interesantan za ženski rod u toj zemlji, pokret “4B” se ipak vremenom počeo osipati, prvo je decentralizovan, a potom je pravi sukob nastupio oko uloga homoseksualnih i trans-žena u toj organizaciji.

---

2024 godina, nakon ovomjesečnih predsjedničkih izbora u Americi, dio ženske populacije u toj zemlji počeo se aktivno zanimati za, već pomalo zaboravljeni, “4B” pokret iz Južne Koreje. Razlozi? Jedan je da je novi/stari predsjednik mizogonist optužen za seksualno uznemiravanje, drugi je zabrana abortusa koja je na snazi (po informaciji sa kraja 2023. godine) u 14 od 50 američkih država.

U obrazloženju žene navode da su kivne na muškarce zbog glasanja za jednog očiglednog mrzitelja njihovog pola, pa će ih zbog pogrešnog izbora izmedju dva kandidata kažnjavati uskraćivanjem vodjenja ljubavi i svega ostalog što sljeduje po “4B” pravilima.

Htio to neko prihvatiti i priznati ili ne, žene (je)su s pravom nezadovoljne. Pitanje koje stoji pred njima je…kako se (iz)boriti za bolji, odnosno ravnopravan tretman u društvu? U tim pokušajima one posežu za (jedinim?) “oružjem” koje posjeduju, a koje je muškarcima tako dragocjeno. Ne znam ko je autor čuvene izjave da “većina muškaraca ne razmišlja glavom nego…(onim)”, ali po svemu sudeći to nije daleko od istine. I žene to, kako se vidi iz gornjih primjera, itekako imaju na umu.

– 11/12/2024 –

Jednog hladnog jutra, bijaše to januar (2007. godine) u glavnom gradu Amerike, na jednoj stanici metroa, čovjek je na violini svirao šest komada od Bacha. Sve je trajalo oko 45 minuta.

U tom vremenskom intervalu oko 2000 ljudi prošlo kraj njega. Četiri minute nakon što je vilionista krenuo svirati, jedan srednjovječan čovjek je zastao kraj njega, slušao nekoliko minuta, a potom je se žurno udaljio.

Nekoliko minuta kasnije glazbenik je za svoje umijeće dobio prvi dolar. Žena je ubacila novac u šešir i jednostavno produžila dalje svojim poslom.

Deset minuta od početka svirke jedan trogodišnjak je stao da posluša stvar, ali ga je majka odmah povukla za ruku da krenu dalje. Dječak je ponovo, privučen notama, stao nakon nekoliko metara, ali mama je bila neumoljiva, ponovo ga je, još grublje, povukla za ruku. I tako su se udaljavali, ali se malac cijelo vrijeme okretao ka zvuku violine, ka Bachu.

Ova scena sa roditeljem i djetetom se ponovila još nekoliko puta sa drugim sudionicima, ali se mame ili tate nisu nimalo obazirali na želje njihovih potomaka, samo su ih vukli da što prije, bez zadržavanja, idi dalje.

U cijelih 45 minuta samo šest osoba se zaustavilo ispred muzičara, slušali su izvedbu izvjesno vrijeme, nekoliko minuta i onda odlazili. Virtuoz je na kraju skupio 32 dolara za svoj rad i umijeće.

Kad je prestao sa svirkom, tišina je ponovo preuzela stanični prostor. Niko u vašingtonskom metrou nije ni primjetio prestanak muzike, niti je iko zapljeskao.

Violinist koji je izveo koncert tog hladnog jutra zove se Joshua Bell. Jedan od najvećih muzičara današnjice svirao je najljepša klasična djela ikad skladana, na svojoj violini, instrumentu koji je vrijedan tri i pol miliona dolara. (Dva dana ranije on je svirao u Bostonu u rasprodanoj dvorani gdje je najjeftinija karta koštala sto dolara.)

Ovaj nenajavljeni performans organizovao je “Washington Post” kao socijalni eksperiment da se vide ljudska percepcija, ukus i prioriteti.

Eksperiment je po Washington Postu trebao da odgovori na sljedeće pitanje:
Da li na nekom mjestu, u poznatom okruženju, dok negdje žurimo da ne bi zakasnili, možemo prepoznati ljepotu.
I ako je prepoznamo, da li stanemo da je bar na čas osvjestimo, da uživamo u njoj?
Jer ako nemamo vremena da stanemo da poslušamo najboljeg violinistu svijeta kako svira jedan od najljepših komada u istoriji klasične muzike, koliko tek drugih stvari mi propuštamo jureći kroz svoje živote?

Čovjek pročita ovako nešto pa se, u nedostatku kakve serije za bindžovanje ili nekog dobrog nogometa ili košarke natjera na razmišljanje…

Evo recimo…da li su mala djeca bila privučena divnom muzikom (veličanstvenim Bachom), da li su njihove (još uvijek neukaljane) moždane vijuge prepoznale genijalnost Johanna Sebastijana i virtuoznost izvodjača? Ako jesu, kako onda okarakterisati roditeljsku “brigu” koja im je onemogućila trenutke istinske sreće?

Ili pak mališani nisu u biti ništa prepoznali, da li su samo bili znatiželjni da vide kako to i pomoću čega čiko proizvodi neke zvukove?

(Postoje ozbiljne studije koje su došle do zaključka da je korisno za razvijanje moždanih ćelija puštati klasičnu muziku dok je beba još u majčinom stomaku.)

Potom si postavljam pitanje: Da je, recimo, violinist svirao ispod velikog plakata na kojem piše da je on najveći muzičar današnjice i da je violina vrijedna 3.5 miliona, da li bi i onda svi prolazili pokraj njega kao pokraj nekog beskućnika? Reklama bi (sto posto) prouzrokovala sasvim suprotan efekat, svi bi se tiskali od njega da budu što bliže dogadjaju i sve bi pratili svojim telefonima, udarali bi bezbrojne selfije, tražili autograme itd…

Od 2000 osoba koje su prošle pored muzičara samo se 6 zaustavilo na par trenutaka da poslušaju. Svaki 333 je zastao, prepoznao nešto. S druge strane on puni dvorane naplaćujući karte počev od sto dolara pa nadalje. I ljudi se jagme. Ako jedna prosječna dvorana u kojoj se održavaju koncerti ima kapacitet od 3000 mjesta, onda se prostom matematikom može izračunati da bi pokraj muzičara u metrou trebalo proći oko milion ljudi da bi se od toga 3 hiljade njih nakratko zaustavilo i poslušalo ovaj (neprepoznati) nebeski dar.

U svoj trci sa vremenom, stalnoj (često apsolutno nepotrebnoj) žurbi da negdje stignemo, ne stižemo (paradoksalno) nigdje, nego sve ono što vrijedi, većinom propuštamo.

Odavno je postalo pravilo da je forma važnija od sadržaja, da je ambalaža važnija od proizvoda. Mi to uporno podržavamo i to je toliko zauzelo maha da mi više nismo, što bi se ono prije govorilo, svjesni svoje nesvjesti.

– 11/13/2024 –

Milan Mladenović (lider grupe Ekatarina Velika) je po mnogima za svog kratkotrajnog života imao dva grijeha. Prvi je bio heroin, a drugi zalaganje za mir.

To mu nikada nije oprošteno, mada je u oba slučaja činio nažao jedino (i jedino) sebi. Nije širio mržnju, nego ljubav. A takvi ljudi su na Balkanu najsumnjiviji.

Mogao je i on, poput mnogih svojih kolega i kolegica koji sad pune dvorane od Triglava do Djevdjelije, jednostavno ćutati. Mogao je i govoriti da to nije njegov rat i da je on samo muzičar, roker. Medjutim, nije.

Tražio sam, pa sigurno pola sata, na internetu jednu njegovu izjavu koja bi, da su vremena iole normalna i da se nešto naučilo iz prethodnih nesreća i zala, trebala stajati na zidu svake muzičke ustanove na Balkanu. (A i šire.) Izjava glasi:

“Ako je iko ko je slušao moju muziku uzeo pušku u ruke i pošao u Sloveniju, Hrvatsku ili Bosnu, tada sam protraćio svoj život.”

Pokušavam zamisliti neku drugu javnu ličnost kako govori ovako nešto poput Milana. Ne polazi mi za rukom.

– 11/14/2024 –

Nakon ove Milanove crtice nekako je logično da se dopiše sljedeća:

“Prvo su došli…” je pjesma koja se pripisuje pastoru Martinu Nimeleru (1892–1984) i koja govori o ćutanju i nereagovanju njemačkih intelektualaca nakon uspona nacista na vlast i početka politike “čišćenja” usmjerene protiv različitih grupa društva. Slijedi tekst:

PRVO SU DOŠLI…

Kad su nacisti došli po komuniste
Ja sam ćutao
Jer nisam komunist.

Kad su nacisti došli po socijal-demokrate
Ja sam ćutao
Jer nisam socijal-demokrata.

Kad su nacisti došli po sindikalne radnike
Ja sam ćutao
Jer nisam sindikalac.

Kad su nacisti došli po Jevreje
Ja sam ćutao
Jer nisam Jevrej.

Kad su nacisti došli po mene
Više nikog nije bilo da se pobuni…