• 11-02-2024 – Daniel Radcliffe može (od)igrati za života još na stotine uloga, ali će zauvijek ostati zapamćen po serijalu o Harry Potteru. To je to “prokletstvo” glumačkog esnafa. Nalijepe ti etiketu na čelo i to te odredi za cijelu karijeru. Tako se dešava sa glumcima i glumicama širom ovog našeg globusa, što znači da je ista kob pratila i ondašnju domaću (jugoslovensku) glumačku ekipu.

Stevo Žigon, mada je za karijere imao sijaset odličnih filmskih i (pogotovo) pozorišnih uloga, je ostao “Krieger” do kraja života. (ko ne zna, “krieg” na njemačkom znači “rat”.)

Onda…veliki Mustafa Nadarević. Samo rijetki ljubitelji filma će ga pamtiti po maestralnoj ulozi Leona Glembaya, za široke narodne mase on će vječno ostati “Izet Fazlinović”. (Kod njega je išlo obrnutim redoslijedom, najviše se pamti po zadnjoj ulozi.)

A slična sudbina (sad dolazimo do glavne teme) kao i prethodnike, zadesila je i Voju Brajovića. On je bio i ostao legendarni “Tihi” iz besmrtne serije “Otpisani”. Upravo sam pogledao jedan intervju/podkast sa njim gdje je ostavio izvanredan utisak. Staloženost, mirnoća, mudrost, iskustvo, su samo neke od vrlina ovog čovjeka. I dikcija, poviš svega!

Pričao je o mnogim stvarima. Meni lično je zanimljiv bio dio kad je pričao o jeziku, koji se nakon raspada Juge podijelio na srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski…Voja je spomenuo kako mu je jedan čovjek (zaboravio sam mu ime) rekao da nema potrebe da se forsira da se ti jezici pošto-poto (kakav lijep izraz) nazivaju “isti” jezik, dovoljno je (mnogo prihvatljivije) da se zove “zajednički” jezik, kao zbir svih tih jezika. Ima nešto u tom nazivu. Kad se ljudi sukobe, diskutuju, pa se dogovore, kažu na kraju da su “pronašli zajednički jezik”.

Jedna stvar koja mi se desila poslije gledanja ovog interesantnog razgovora je da sam po prvi put pročitao nešto od William Shakespeare-a. U srednjoj mašinskoj školi koju sam pohadjao nije bio obavezno štivo, više smo se bavili nekim konkretnijim stvarima..emulzijom i šarafima.

Kad god bih ga kasnije probao čitati na (starinskom) engleskom, nije išlo, a sada sam ga pročitao na “zajedničkom” jeziku. William je u tom sonetu, napisanom prije 400 godina, opisao do u tančine današnju društvenu situaciju koju će sva(t)ko nepogrešivo prepoznati nakon tri reda.

Sonet 66 glasi:

” Umornom od svega u smrt mi se žuri,
Jer videh zaslužnog kako bedno prosi,
I nitkova što se bogato kinđuri,
I odanost kako poniženja snosi.
I zlatna odličja o pogrešnom vratu,
I savršenstvo u blatnom bešćašću,
I device silom predane razvratu,
I snagu straćenu nesposobnom vlašću,
I umetnost kojoj moćnik uzde stavlja,
I zločince kako vladaju dobrotom,
I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja,
I kako iskrenost brkaju s prostotom:
Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati,
Od nje me tek ljubav može sačuvati.”

Voja je spomenuo još dva imena za koja sam (moje znanje je poprilično krhko) prvi put čuo u životu. Od jednog (Ljube Simovića) je izrecitovao i pjesmu “Autportret sa glavom na stolu”. Vrijedi pogledati čitav podkast. Kao što vrijedi poslušati “sonet 66” kazivan upravo glasom Voje Brajovića na YouTube. “Pročeprkajte” malo, nećete se pokajati.

• 11/4/2024 –

Prošli mjesec smo otplatili auto. Kad smo ga prije 7 godina kupili, nismo samo prešli iz starih ofucanih u taze nova sjedala, nego smo sa onih, nešto originalnih i većinom “sprženih”, cd-ova uznapredovali do tzv. “usb stika”.

Kako sam onomad na taj jedan usb stik nabacao ono što mi je u to vrijeme od muzike došlo pod ruke, pa uštekao u kola, tako to i danas, nakon 7 godina, stoji zabodeno. I još uvijek tandrče.

Albumi stavljeni na stik su uredno poredani po abecednom redu. Slovo A sadrži 6 albuma. Svih šest – “Azra”. Poslije A ne ide B, tamo nema ništa, nego stik prelazi na slovo C. I samo jedan album se zadesio pod tim slovom.

Cafetango – “Veliki Bijeg” (2008). U to doba smo se danonoćno “drogirali” sa francuskom grupom muzičara pod imenom “Gotan Project” i još jednom argentinskom “Bajofondo”, pa ne čudi mnogo da nam se i “Veliki Bijeg” zalomio i jako svidio na prvu loptu.

Novinar Ilko Čulić je povodom izlaska ovog prvijenca napisao u Jutarnjem listu:

“Autor Dubravko Robić se sasvim približio odgovoru na pitanje koje je postavio u press materijalu, što bi se dogodilo da se Corto Maltese, Tom Waits i Tim Burton nađu zajedno na piću.”

Sedam godina kasnije auto više nije nov, sjedala su se pomalo ofucala, samo se “Cafetango” i dalje redovno sluša, pogotovo kad se ide na neki 2-3 sata dug put. Obično krenemo sa njima, pa nastavimo sa slovom D, gdje se nalaze dva prva albuma od benda “Detour”, a kad oni završe i ako nismo došli na odredište prelazimo na slovo O, Oktobar 1864.

Ovaj (Cafetango-Detour-Oktobar 1864) raspored izvodjača smo krstili sa “ Muzika za puta”. To nam je vremenom postalo i porodična tradicija. Sad kad razmislim mislim da su se ove tri grupe zapravo svidjele našoj djeci, pogotovo mladjem sinu, pa je to i uzrok nastajanja obiteljske tradicije.

Ko nema pojma o bendu Cafetango i ko nikad nije čuo nijednu njihovu pjesmu može dole u prvom komentaru da nadje link za pjesmu “Sedam dana za nas”. Kome se svidi pjesma i ko bi volio da presluša/posjeduje čitav album neka mi se javi, nešto ćemo učiniti po tom pitanju.

[Od sve tri nabrojane grupe, dvije su odavno prestale sa radom (Cafetango poslije samo jednog albuma), dok je treći bend promjenio pjevačicu, a i stil, tako da to više nije to. Šteta za sve troje.]

Danas smo album opet preslušali, pa reko da pribilježim koju i o njemu.

• 11/6/2024. –

Pročitao sam “Bečki roman” od Dragana Velikića. Počeo sam s njim oko 6 popodne i završio oko pola jedanaest navečer. Prvi put sam tako, u cugu sa kraćim pauzama, pročitao Velikića. Obično bi zapinjalo, pročitao bih deset-petnaest stranica, pa bih tonuo u san. Ujutro se ne bih sjećao šta sam pročitao prethodne noći. Zaključak: Zahtjevna djela ne treba čitati umoran ili pospan.

Iako se radnja romana vrti oko pritvaranje jednog našeg doktora u Beču pod sumnjom da je tortom, koja je navodno sadržavala otrov, htio da ubije svoje radne kolege, kroz roman se zapravo provlači kompleksan “otac-sin” odnos, od najranijeg djetetovog doba, pa sve do sadašnjosti, sa posebnim akcentom na sinovu seksualnu orijentaciju.

Roman takodjer (to je vjerovatno glavna tema) na jedan iskustven način opisuje odnos domicilnog stanovništva i društvenog sistema države prema strancima. Dupli aršini, gradjani drugog/trećeg reda. (Sve doživljeno i nažalost meni bliska tematika iz ranih devedesetih.)

Autor romana je ideju za pisanje dobio na osnovu tog nekog neugodnog dogadjaja koji je, ako sam dobro shvatio, u zbilji iskusio jedan od članova njegove porodice. (Ovo nije trač, Dragan Velikić to, bez ulaska u detalje, spomene u svakom razgovoru na temu romana).

Ako ništa drugo nije ispalo pozitivno iz tog nemilog dogadjaja, ispao je ipak ovaj roman, koji, uostalom kao svaki drugi Velikićev, vrijedi pročitati.

U svoj mali tefter zapisao sam sljedeće riječi iz ove knjige:
Himera – neostvariva zamisao, mašta, san.
Terra incognita – (lat.) neistražena teritorija
Logoreja – neprestano pričanje, brbljanje.

• 11/8/2024 –

Sjećam se jednog TV priloga neposredno prije rata kako je jedan domišljati “biznismen” (neki domaći Del Boy Trotter iz “Only Fools and Horses”) došao na ideju da u konzervama prodaje, kako ga je on nazvao, “čisti hrvatski zrak”. Ne znam kako ga je posao išao, ali pretpostavljam da je i prodao koju konzervu, da je neko iz zezancije, kao suvenir, kupio taj neobični proizvod.

Danas sam naišao na članak o italijanskom vizualnom umjetniku koji se zove Salvatore Garau. On je 2021. godine prodao na aukciji svoje djelo, odnosno nevidljivu skulpuru. Ta nevidljiva skulptura koju je umjetnik nazvao “lo Sono” (ja jesam) je prodana za 18 hiljada dolara. Salvatore je obrazložio svoj rad sljedećim riječima ” Vi nju ne vidite, ali ona postoji. Napravljena je od vazduha i duha”. Kupac je dajući umjetniku ček, zauzvrat dobio certifikat o autentičnosti, tako da se tu ne radi ni o kakvoj prevari. (Talijani su to!)

Nekad, za “onog” vakta se za nekog ko palamudi, izmišlja i laže govorilo da “prodaje maglu”. Hm…prodaja magle. U svjetlu svega gore napisanog i opisanog to se i ne čini kao loša ideja. Magla se ne može opipati, ali se može vidjeti, što joj, u ovom slučaju, može drastično smanjiti cijenu. Ali ipak…

Sad nešto razmišljam, uz dobru reklamu, možda bi se i mogla ta magla prodavati. U današnje čudnovata vremena to više ne zvuči kao suluda, nego kao genijalna ideja. (A znamo odvajkada da je tanka linija izmedju te dvije krajnosti)

.