.
(NE)VRIJEDNO SPOMENA (6)

• 10/27/2024 –

Emisija “Zavidavanje” koju vodi dobri Lado Tomičić ugostila je u novoj epizodi košarkašku legendu koja se kliče & odaziva na Bogdan “Boša” Tanjević. Razgovor je trajao 65 minuta, a (pre)kratko bi bilo da je i 365!

Sve vrijeme dok je Boša pričao o Kindjetu, Pimpeku, Emeriku Blumu, Kreši Ćosiću, Radivoju Koraću, ja sam bio na ivici suza. Od neke dragosti i sjete za onim vremenima. Ja sam, ljudi moji, prije rata mislio da svi mi Bosanci, bez izuzetaka, baš ovako razmišljamo i rezonujemo. Kao Bogdan. Eto, takva sam ja naivčina, da ne kažem magarčina, bio.

U jednom momentu Lado upita Bošu u čemu je bila razlika trenirati prvo KK Bosnu, pa onda trenirati italijanski klub poslije toga. A Boša reče:

• Pa razlika je bila što sam u Italiji zaradjivao četrdeset puta veću platu nego u jebenoj…dragoj Jugi.

Jebena, a u isto vrijeme draga! Kakva fenomenalna definicija bivše nam zajedničke domovine!

• 10/29/2024 –

Izvjesni Goran Babić je za života uspio da bude mnogo toga. I još uvijek jeste. (Koga zanima – google u šake!)

Upravo sam pogledao jedan podkast s njim kao gostom. Priča on tako kako je u Zagrebu objavljivao zbirke neobičnih dječijih pjesama kao francuski pisac, pod imenom “G.B. MATIN”. I bivao je štampan bez ikakvih problema, dok se nije otkrilo da on nije ni “F” od Francuza i da slovo G zapravo znači Goran, B – Babić, a prezime “MATIN” u stvari znači – sin od oca Mate.
(Ljubitelji poezije, ako već niste, obavezno na bespućima interneta pronadjite Babićevo remek-djelo “Averzija prema alkoholu”)

Dan nakon odgledanog razgovora šetam ovdje u Americi po komšiluku i na jednom reklamnom panou ugledam reklamu: “MATIN” – New Real Estate Agent in your neighborhood!

U mom prethodnom “(Ne)vrijedno Spomena (5)” tekstu koji sam postavio ovdje na zidu u prošli petak uvrstio sam jednu moju priču o Nijemcu (Franz Koch) koji je u Drugom svjetskom ratu radio u konc-logoru, a posao mu je bio da odvrće i zavrće ventil koji je puštao plin u kupaonice i gušio nevine Jevreje.

Jučer sam, nekoliko dana nakon što sam napisao gore pomenutu priču, počeo da čitam knjigu Davida Albaharija koja se zove “Gec i Majer”. Radnja romana se odvija oko dva njemačka vojnika – vozača. Njihov zadatak je bio da iz logora “Sajmište” u Beogradu pokupe zarobljene Židove govoreći im da ih odvoze na tačno odredjeno mjesto, gdje će malo nakon toga biti prebačeni dalje, u Norvešku. Bila je prava navala ko će prvi uskočiti u stražnji dio kamiona, koji je u stvari išao do mjesta Jajinci. Na pola puta bi se kamion zaustavljao i jedan, da li Gec ili Majer, bi posebnim crijevom povezao kamionski auspuh sa zatvorenim prostorom gdje su bili smješteni nesretni Židovi. I tako je kamion lagano klizio centrom Beograda, usput polako gušeći nevine ljude. Kasnije bi ih u Jajincima mrtve ubacivali u unaprijed iskopane rake, pa zatrpavali.

Zaprepašćen shvatam da su Franz Koch, Gec i Majer radili isti posao.

[ Usputna napomena: Osim ove zbunjujuće koincidencije, odmah da napišem da ne bi bilo zabune, da nema više nikakve sličnosti izmedju naših tekstova. David Albahari je veliki Pisac, toliko veliki da poslije čitanja njegove knjige sva ova moja piskaranja izgledaju kao sastav iz predškolskog doba, neko nemušto natucanje. Ali to nije nikakav problem. Problem je možda to što se, nažalost, ovo poredjenje (izmedju mog i Albaharijevog kvaliteta pisanja) može primjeniti i na mnoge knjige koje se danas objavljuju uz mnogo popratne reklame i pompe.]

Dešavalo mi se prije da razgovaram s nekim o nečemu dok usput prelazim prstom po telefonu. Spomenem da bih trebao novi madrac za krevet ili bih išao na godišnji odmor u Meksiku, pa mi nakon dvadeset minuta na telefonu podju iskakati reklame i ponude za sve vrste madraca i mnogi meksički “all inclusive” hoteli. To mi je jasno, znam da me najbolji drug (moj telefon) priskuškivao, pa kurvanjski izdao svojim “poslodavcima”. I tu se ne može ništa, jer sam zasigurno negdje jednom, ne čitajući sitna slova na kraju (pre)dugačkog teksta, dao saglasnost da se to može raditi u moje ime i to bez ikakvih konzekvenci.

Ali ova dva slučaja koja opisah gore, te sinhronizacije, paralelni svjetovi, koincidencije sa imenom “MATIN” i sa njemačkim vojnicima, trovačima gasom…Tko me je tu prisluškivao i izdao? Ne sjećam se ni čitanja nekog predugačkog teksta, ni sitnih slova, niti moje saglasnosti. Ko bi to mogao biti? Bog? Sudbina? Sile nečastive?

• 10/30/2024 –

JA: Je l’ ono u ovu nedjelju idemo na muz’ku?
DAJANA: Kakvu muziku?
JA: Ma ono…kad me natjeraš da se pristojno obučem, počešljam, pa u onu otmjenu dvoranu u centru grada. Ko ono svira ovaj put? Mendeljejev?
DAJANA: A to…to nije “na muz’ku”. Na muz’ku ideš u kafanu, a ovo je koncert i ne svira Mendeljejev, on se bavio kemijom, koliko ja znam.
JA: Pa ko svira?
DAJANA: Orkestar će izvoditi djela od kompozitora koji se zove Mendelssohn.
JA: Eh, Mendeljejev- Mendelson. Poteto-pateto
DAJANA: ???

• 10/31/2024 –

Za svojih, evo skoro će, pedeset i pet ljeta samo sam jednom glasao na izborima. (Neki šaljivdžija bi sad rekao: ”Jednom prob’o, vidio da zna i ne treba više.) Ima i toga, ali mene je više bojazan nečeg drugog. Naime, poslije izbora na kojima sam skinuo glasački “junfer”, došao je rat. Od tad zazirem od njih. I izbora i rata.

Kamala Harris je prije par dan pozvala Donalda Trumpa da prije izbora oboje urade test inteligencije, da narod vidi s kim ima posla. Nije loša ideja.

Medjutim, ja sam (na)došao na bolju ideju. Da prije izbora BIRAČI urade test inteligencije, pa da se vidi ko uopšte može glasati. Kad bi se to uvelo i ja bih, vjerujem, povjerovao u demokratiju. A možda bih, bez straha da nešto ureknem, i ja opet glas(ov)ao.

Ali nije ovo ništa novo, ta moja sumnja u izbore i demokraciju kakvi danas postoje. I mnogi učeni ljudi, slavni filozofi su imali nepovjerenje prema glasanju i demokratskim idejama. Po internetu kruže mnoge izreke, izjave, fraze i šta li sve ne, a ja ću za ovu priliku izdvojiti jednu koju vjerovatno svi znate, ali nije zgoreg da se još jedared pritefteri:

“Vidiš li ti prijatelju ona tri čobana? E, sve dok ta trojica mogu da nadglasaju Sokrata i mene i uslijed toga se donose odluke, ja u demokratiju ne vjerujem.”
[Platon – “Država” , 4 vijek prije nove ere]