– 10/19/2024 –

Ella Fitzgerald je bez sumnje najpoznatija jazz pjevačica u istoriji tog muzičkog žanra. Zbog toga je i zaslužila nadimak “First Lady of Song”. Medjutim, u njenoj karijeri nije išlo sve glatko, pogotovo na početku. Vrijeme kad je segregacija još bila u punom jeku, nije joj išlo u prilog. Osim što je bila crnkinja, Ella nije nešto naročito plijenila ni svojom fizičkom pojavom. Sam njen glas, iako nevjerovatan, nažalost nije bio dovoljan, nije bio ulaznica koja bi otvarala vrata velikih L.A. klubova. Poput jednog od najpopularnijih u to doba, kluba “Mocambo”. Trebala je nešto više.

Holivudska glumica Norma Jean je u to vrijeme možda bila na i vrhuncu svoje popularnosti. Nazvala je vlasnika kluba i rekla mu da ako pruži šansu, pozove Ellu Fitzgerald da nastupa u klubu, da će dolaziti svaku veče i sjediti u prvom redu. A za njom će trčati cijela svita novinara i foto-reportera. Tako će klub dobiti besplatnu reklamu u svim medijima. (Bitno je napomenuti da u to vrijeme nije bilo baš najpametnije zauzimati se za osobe druge boje kože.)

Gazda je pristao na Normin prijedlog. Od tog trenutka, počinje i pjevačicina slava, Ella više nikad nije bila primorana da pjeva po malim zabačenim rupama. Više puta tokom života je i napominjala da (skoro) sve i duguje svojoj prijateljici Normi.

P.S. Za one koji ne znaju Norma Jean je pravo ime legendarne plavuše koja je planetarnu slavu stekla pod imenom Merilyn Monroe. Bila je najveći seks-simbol dvadesetog vijeka. Ostala je upamćena po nekim ulogama u filmovima, aferi sa predsjednikom Amerike i svojoj preranoj smrti. Najviše, naravno, po ljepoti i oblinama. Ova kratka crtica govori još ponešto o njoj i vrijedna je spomena.

– 10/20/2024 –

DAJANA: Znaš šta sam primjetila…otkako sam ušla u prijelaz dogadja mi se, nastupi period gdje samo jedem, ne mogu stat’, a onda dodje drugi, kad ništa ne jedem.
JA: (šutim)
DAJANA: Što se smiješ? Šta ti je smiješno?
JA: Ništa! Ne smijem se.
DAJANA: Ma vidjela sam, samo si napravio facu poslije onoga što sam rekla, nemoj sad, reci šta je!
JA: Taj drugi period…kad ništa ne jedeš…kad je on tačno bio? Nešto ga se ne sjećam, ne znam samo kako sam ga propustio…
DAJANA: Ma mrš tamo, sram te bilo !

– 10/22/2024 –

[Banalnost zla je fraza koju je nemačka filozofkinja Hannah Arendt skovala 1963. godine u djelu “Ajhman u Jerusalimu”. Njome je izrazila tezu da velika zla u istoriji nisu počinili fanatici i sociopate već obični ljudi koji su prihvatali tumačenje države da su akcije u kojima učestvuju normalne. Jedno od pitanja koje ju je kopkalo bilo je: “Može li neko učiniti zlo, a da pri tome nije zla osoba?”]

ČOVJEK SAMO RADI SVOJ POSAO
(Z.T.)

Franz Koch je bio dobar muž i brižan otac. Imao je odgovoran i važan posao. Radio je u koncentracionom logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bio je zadužen za plin. Njegov zadatak je bio da vodi računa o zalihama tog potrošnog materijala. Vodio je pedantno inventuru. Pažljivo je u veliku svesku sa crnim koricama knjižio dobavu i potrošnju gasa.

Isto tako, opis njegovog posla je uključivao održavanje cijevi kroz koji je plin prolazio (pa završavao u kupaonicama) i glavnog ventila koji bi, usljed odvrtanja, malo kasnije uzrokovao smrt nevinih ljudi. Ventil je tako bio odgovoran za smrt ljudi. Ne on.
Tako je Franz sebi zamislio u glavi. Njegova dužnost je bila da odvrće i zavrće, a šta se poslije toga dešavalo, e to već nije bila njegova briga. On je samo savjesno obavljao posao koji mu je država povjerila. On i njegova porodica živjeli su dobro. Sve dok je tako, njima je sve bilo potaman.
—-
Koliko se malih “franz kochova” nalazi trenutno u svijetu gdje se oblici nacizma i fašizma sve češće naslućuju i primjećuju?
I u ratu i u miru.

Ima li “franz kochova” medju nama? Da li smo i mi sami na neki način sićušne, mikroskopske verzije gore pomenutog majstora za plin?

Da li nam naše države, kako to Hannah Arendt piše, tumače da su naše akcije normalne? Naprimjer, da mrzimo naše prve susjede i komšije! Da li je to normalno i opravdano ako se radi kolektivno, u čoporu, u ime države?

Ili kad jednostavno (od)šutimo na nepravdu i zlo. Da ništa ne poduzimamo iako vidimo da je car go! Zato što je nama dobro? Ima li jadnijeg razloga za ćutanje, za nečinjenje?

– 10/24/2024 –

Rok grupa “Eva Braun” nastala je 1989. godine u Bečeju, gradiću u Vojvodini.

Pored nekoliko hitova koje su kroz karijeru izbacili, posebno je poznat “Sasvim običan dan”.

Jedan od kurioziteta vezanih za ovu grupu je taj da su prvi od svih bendova u Jugoslaviji imali svoju web stranicu.
Potkraj prošlog stoljeća pozvani su u Los Andjeles da snime ploču na engleskom jeziku. Amerikanci su ponudili jako dobre uvjete, dali im odriješene ruke, uz samo jedan uslov. Album nije mogao, odnosno nije smio izaći, a da se grupa zove Eva Braun. Morali su promijeniti ime.

Čudne su te (umjetničke?) slobode. U, kako ga mnogi nazivaju i smatraju, rigidnom komunističkom sistemu može, a u demokratiji gdje sve može – ne može.

P.S. Pored toga što je bila fotografkinja po zanimanju, ona prava Eva Braun je bila partnerica i (nakratko) supruga Adolfa Hitlera.