(Neki dan…)
Ožednim
Da si naspem vode
Na pola puta me “potjera”
(Mala nužda)
Skrenem ka kupatilu
Olakšam se
Pa se vratim nazad
Zavalim se na svoje mjesto
U svoje udubljenje
“Brlog”
Nakon pet minuta skontam
(Sjetio se)
Da sam još uvijek žedan
K vragu & do djavola!
(Psujem u sebi kao kočijaš)
Ko će sad opet ustajat’?
Gledam u nju
Sjedi mirno u svom ćošku
Čita knjigu
Pitam se
Da li će uskoro “nedje ić’”
Pa da joj kažem:
– Sunce, ne bilo ti zapovidjeno, de kad si već na nogama, ponesi mi čašu vode…
Pričekaću je
(To mi se u tom momentu činilo kao najbolje rješenje)
A i čemu žurba
Ne kaže naš narod džaba
Strpljen – spašen!
prvolicejednine.com 