( Uvod )

U omanjem bosanskom gradu (za vrijeme ondašnje FNR Jugoslavije) svake srijede su se, jedan pored drugog, održavali stočni sajam i pijaca. Seljaci iz okoline su dogonili marvu, voće i povrće s osnovnim ciljem da se svega što brže ratosiljaju, da rasprodaju, pa da se još za dana, u rano poslijepodne, truckajući se uglavnom popularnim “ćirom”, “vrću” nazad na selo, svome ognjištu.

Jednom se, da l’ u julu il’ avgustu, zadesilo da je zbog iznenadne smrti jednog od “jednakijih” drugova vlast odlučila da proglasi tri dana žalosti. Pošto je treći dan padao srijedom, shodno tome, donesena je odluka da se sajam i pijaca pomjere za jedan dan, da se ne održe srijedom, kako je bilo za svijeta i vijeka, nego četvrtkom.

Kako u to doba nije bilo ni radija ni televizije, sve važn(ij)e novosti i obavijesti saopštavao je dobošar. On bi hodao kaldrmom, bubnjao drvenim palicama po zategnutoj životinjskoj koži da skrene pažnju drugova i drugarica, pa kad bi se narod okupio izgovarao bi, uz ono obavezno “DAJE SE NA ZNANJE!”, sve najvažnije što je bilo potrebno i neophodno da se saopšti.

Tako je i bilo tog davnog ponedeljka kada je “virtuoz” s palicama nekoliko puta obišao gradić derući se na sav glas (ne izgovarajući zvaničnu verziju naredbe koju je dobio napismeno sve sa pečatom i koju je trebao da nauči na pamet, nego) svoju slobodnu interpretaciju koja je glasila:

– DAJE SE NA ZNANJE, DA OVE NEDJELJE SRIJEDA NEĆE BITI U SRIJEDU, NEGO ĆE SRIJEDA BITI U ČETVRTAK!!!

Slušajući šta grlati vjesnik zbori i saopštava okolo, jedna dokona ispičutura naslonjena na zid Doma kulture promrmljala je kroz rijetke krnjave zube sebi u bradu:

– “Majku im crvenu, šta sve neće uraditi! Na pravdi Boga počeli izokretati i dane kako im se prohtije i kako njima paše!”

Srećom ga niko od sugradjana nije čuo. Pogotovo niko od onih doušnika koji bi svaki ponedjeljak ujutro nestrpljivo cupkali ispred kancelarije glavnog inspektora, čekajući svako svoj red da “izbifla” ko je kad i gdje nešto “lano” protiv partije i države.

Sedamdesetak godina kasnije desilo se nešto slično ovom gore opisanom dogadjaju. Doduše, to se nije desilo u istoj zemlji, niti je imalo veze sa sajmom, pijacom ili dobošarom. Imalo je veze sa pomjeranjem datuma.

Pet muškaraca, naturalizovanih Amerikanaca, je odlučilo da “Prvi maj” (medjunarodni praznik rada koji se, iako ispunjava ovo “medjunarodni”, ipak ne obilježava u Americi) ne bude prvog (koji je padao ponedjeljkom i moralo se na njega raditi), nego da prvi maj te godine bude zapravo šestog maja (u subotu), kad su svi bili slobodni i kad se ova omanja družina mogla premijerno, po prvi put sastati.

Ova petorka se oformila tako što je jedan od njih dao oglas na najpopularnijoj “našoj” veb stranici u tudjini, sa namjerom da prvenstveno poboljša svoj oskudni socijalni status.

Na oglas se, slijedeći koncizne upute, javilo dvadesetak ljudi prilažući svoje kratke biografije i odgovore na neka specifična pitanja, sve pod šifrovanim imenom. Nakon studioznog čitanja istih, postavljač oglasa je izdvojio četvoricu, pa zakazao prvo okupljanje, obraćajući im se putem imejla otprilike sljedećim riječima:

“Kod mene ćete doći u šest ujutro. Molim vas da ne kasnite. Po dolasku će svako ponaosob izvlačiti jednu iskaznicu sa unaprijed napisanim imenom. To ćete zakačiti na grudi i to će biti vaše ime za vrijeme naših druženja. Zbog toga, neće biti potrebe da se ikad medju nama izgovaraju prava imena, nacionalnosti i religijska opredijeljenja. To ostavite kod kuće. Cilj ovog našeg okupljanja je prvenstveno socijalizacija, druženje. Prisjećanje na onaj mladalački period iz bivše nam države, zatim razgovor o današnjici ovdje u Americi, razmjena iskustava, upoređivanje dva doba, dva vremena. Muzika, književnost, film, sport i sve ostalo što sljeduje i što nam u medjuvremenu padne na pamet. Poranite u subotu, budite kod mene tačno u šest. Slavićemo Prvi maj!”

Kako se dogovoriše, tako i bi. U subotu, po dolasku, prvo svako od njih petorice izvuče iz šešira po jednu iskaznicu sa svojim novim imenom, pa se tek onda “DŽON”, “STIVEN”, “SKOT”, “BOB” i domaćin “TIM” zvanično upoznaše.

1.

Ova neobična petorka nije u početku bila raspoložena za bilo kakav razgovor. Osnovni razlog je vjerovatno bio medjusobno nepoznavanje, a i malo je, ruku na srce, osoba koje mogu čavrljati tako rano, u šest sati ujutro. (Posmatrajući ih sa strane, bilo je više nego očigledno da nijedan od njih nije spadao u tu skupinu čavrljaša).

Pušili su u tišini. Iako već decenijama daleko od zavičaja, još uvijek su upražnjavali običaj da kad jedan izvadi kutiju cigara iz džepa, prvo ponudi okolo, a tek onda na kraju, vadi jednu za sebe. To se u ovoj zemlji u kojoj su se nalazili jednostavno nije praktikovalo.

Pet muškaraca (koji se sastaše po prvi put sa još uvijek nejasnom idejom kako će sve klapati i da li će ih ovo iznenadno drugovanje igdje odvesti) odrastali su u jednoj državi gdje se većinom sve dijelilo, od vaški do batina, a već skoro trideset godina žive u drugoj gdje je imati i grabiti samo za sebe bila osnovna životna filozofija. Američki san.

Negdje oko šest i dvadeset, osoba sa iskaznicom na kojoj je crnim štampanim slovima pisalo “Bob”, napokon probi led, prekide pomalo i neugodnu tišinu.

BOB: Da li se i kod vas, u vašim krajevima, zavičajima, za nekoga ko iz kutije cigareta izvadi samo sebi, a ne ponudi okolo u društvu, je li se i kod vas za njega govorilo”…vid’ ovog Slovenca!”?

SKOT: Ma jašta je, mislim da je ta fora kolala svugdje u Jugi…

DŽON: Osim u Sloveniji, naravno.

TIM: I kod nas je bila ta fora. Medjutim, gledajući iz ove današnje perspektive, nakon toliko prohujalih godina, izgleda kao da su oni znali nešto više od nas. Jer, nekako su, čini mi se, najbolje prošli. Manje-više su ostali na svom, a nas (što smo se bratimili krvlju, zaklinjali na vječnu ljubav, dijelili cigare okolo) razbacalo na sve četiri strane. Samo, da ne ispadne kao neko generaliziranje, ja sam u vojsci stekao druga do groba. Aleš Ledinek. Mariborčanin. Ništa protiv braće Slovenaca!

STIVEN: Ma naravno, bilo je tih čuvenih predrasuda u Jugi. Slovenci škrti, Crnogorci lijeni, Bosanci glupi..

DŽON: Pa zar nismo?

(Nastade tajac na tri – četiri sekunde. A onda se svi opališe smijati. Bila je to prva šala u grupi.)

DŽON: Kod nas je u raji to “škrtarenje” bio najveći jeres, zamisli da neko…ma ne mogu to ni zamisliti, čovječe. Medjutim, kad malo razmislim, nije to čašćavanje baš ni bilo najpraktičnije. Funkcionisalo je, recimo, dok su svi pušili iste ili slične cigarete…šta ja znam…”Filter 160”, “Drina” sarajevska, “Partner”, “Ronhil”. Ali dešavalo se, dodje frajer sa “Malborom”. Šta onda?

BOB: Pa da, on neće njihove, a kad on ponudi, svi uzimaju, i oni sa susjednih stolova u kafiću, ode odmah pola kutije. Ili s druge strane, neko izvadi pa ponudi “Laru” ili “57”. Svi ljubazno odbiju, jake bile, odma’ sinuse pročisti. Bolje od “Bronhija”.

STIVEN: Joj “57”, gdje se njih sjeti? To su one što ih je narodna milicija djuture pušila, mislili pajkani do je unutra 57 komada.

BOB: A sjećate li se da su jedino one pakovane naopako, kad ih otvoriš ne bude filter na vrhu, nego na dnu? Pričalo se da je to zbog radnika koji u svom poslu imaju stalno zamrljane prste, pa da ne umažu onaj dio koji ide u usta kad uzimaju pljugu.

Dok se tako razgovor spontano širio o duhanu i “Janezima”, domaćin Tim se na čas izgubi, ode u kuću. Nakon malo, eto ti ga nazad. Nosi pladanj (još sinoć) tanko nasječene i fino posložene meze u jednoj, a drugom rukom poduhvatio flašu. Boca “koka kole” sa narandžastim čepom od “fante”. Klasika. Nije bilo nikakve dileme, nije se ovdje radilo o bilo kakvoj nedoumici, tečnost u plastičnoj ambalaži mogla je biti samo domaća rakija. Trebalo je samo pogoditi glavni sastojak, odgonetnuti od koje je voćke napravljena. Odloži on to lagano na sto, pa krenu žurno nazad dobacujući:

TIM: Sad ću ja…samo da donesem čašice za šljivu. (Eto nam i glavnog sastojka)

STIVEN: Ma, ne treba gazda! Možemo, bolan, direkt potezat’ i iz flaše.

TIM: Neka…neka…eto mene.

I donese male rakijave čašice sve sa naslikanim “karo”, “tref”, “pik” i “herc” znakovima od igraćih karata na njima. Baš takve, “seljačke”, imali su njegovi djed i baba, još u ono doba kad je on bio dječaćić. Prije par mjeseci ugledao ih u trgovini, pa mu suze krenule na oči. Vratilo ga u djetinjstvo. Nije bilo te sile koja bi ga spriječila da ih kupi. Teški kič, ali nostalgija učini svoje. Pobjedi.

TIM: Aj’ ljudi… živjeli !

SVI: Živjeli !!!

TIM: Slušaj “Stivene”, ovo što si maloprije spomenuo da možemo iz flaše. Možemo, naravno. Ali, nema brate potrebe. Znam ja da se to kod nas tako, bio običaj ko i sa dijeljenjem cigara. Odmalena se znalo, to je jedno od prvih naučenih pravila, da se od pijenja alkohola poslije druge osobe ne mogu prenositi virusi, ba(k)cili, niti su se mogle dobiti takozvane “žvalje”. Taj običaj je vjerovatno nastao negdje u polju, na njivama, kad bi radnici, kosci ožednili, uzeli bi predah, pa potegni malo rakije, nije tu bilo mjesta čašicama, svako pije drito iz pljoske ili čuturice. Znali su oni, ne treba po “zvizganu” lokat’ vode, nego pijuckati pomalo “žešće”, tako se mnogo efikasnije utaživala žedj. I to tako ostade. Prenese se, bez neke veće potrebe u kuću, pa se i u njoj preskaču čašice. Niko se ni ne pita poslije par generacija zašto je to baš tako.

STIVEN: Vidiš, nisam o tome ni razmišljao.

TIM: Pa da…onda se sa tih njiva iz devetnaestog vijeka sve prenese ovdje u Ameriku, gdje se sopstveno dijete podučava kako je pravilno rakiju naginjat’ iz flaše, a u kuhinji naslagano više čaša nego u kakvom hotelu. Učiš sinčinu, nasljednika, da je najveći grijeh rukom očistiti grlić nakon nekog prije nego što ga se približi vlastitim ustima. Rakija je samo jedan primjer. Ali u pravilu svako odstupanje od tih (nazovimo ih ovdje pravim imenom) plemenskih običaja smatralo se teškim prekršajem, pokazivanje različitosti je bilo i ostalo nešto neoprostivo. Sva ta društvena nepisana pravila mogla su se svesti, da se malo i vulgarno izrazim, na sljedeće: “Mi jedemo govna, ne znamo zašto, ali ih jedemo. Govna su jeli i naši očevi i djedovi. Ko smo mi da prekidamo tradiciju i ko si ti da se izdvajaš i praviš pametan?”

DŽON: Filozofija palanke…

TIM: I tako je bilo na partijskim sastancima, tako je odvajkada u religiji, tako je u bilo kojoj zajednici. Svaka ideologija ima ista pravila i adete gdje sve počinje i završava sa: “Ili si s nama ili te nema”. Nekad davno, dok se živjelo po pećinama, izopćavanje i istjerivanje iz društva podalje od vatre i hrane značilo je sigurnu smrt. Današnji progon iz čopora ili stada donosi zapravo slobodu. Samo se ona na prvi pogled ne prepoznaje kao takva, treba vremena da se shvati, da se osvjesti. Ali naravno, nastavlja Tim dalje, ko hoće i ko voli, nek slobodno poteže iz litrenjače, ovo je demokratska zemlja. Eto, malo ga ja zapametova na sabajle. Izvinjenje ako sam zatušio.

DŽON: Ma ne…pa zbog tog smo se i okupili.

TIM: Još nešto da dodam…uspostavio bih sada i posljednje pravilo, nadam se da ćete razumijeti i da ćete se složiti. Negdje ispod polovine flaše, evo ovdje, vidite, povukao sam flomasterom horizontalnu liniju. Do te linije će se danas piti. Cilj ovog okupljanja, odmah na početku da se naglasi, nije opijanje. Treba sačuvati trezvenost za vodjenje iole smislenih razgovora, što je osnovna ideja svega ovoga. Isto tako, kasnije, kad se predje na druga “tekuća pitanja” na pivo ili vino, molim vas da sami sebi odredite tempo i količinu, jer ako nas alkohol preuzme uzalud nam okupljanje – “džaba ćemo krečiti”.

2.

U prostranom dvorištu iza domaćinske kuće nalazilo se petero duša. Idealan broj osoba za posao koji se nekad tradicionalno obavljao prvog maja. Da su bila četvorica, zafalio bi jedan da pridrži, donese, podmetne, dokuči. Da su se zadesila šestorica, uvijek bi se našao jedan da zasmeta.

Ispred njih, na velikom improvizovanom stolu sklepanom od dasaka iste dužine, prekrivenim stolnjakom sa velikim crvenim ružama, ležalo je jagnje. Mrtvo. Uredno obrađeno po svim pravilima i propisima. Veliki ovalni zeleni žig, ošinut u lokalnoj mesnici, kočoperio se na desnoj slabini kao dokaz gore napisanoj tvrdnji. Sve je pa skoro bilo spremno za “okretanje”. Ugalj, maločas potpaljen, već se ravnomjerno razgarao. Baš onako kako je trebao. Ostao je da se obavi završni čin. Nešto što je trebalo da bude rutinski potez, pokazaće se uskoro kao veliki problem.

Domaćin Tim je iz šupe iznio metalni ražanj, proslijedio ga Bobu i Stivenu, rekao im da ga čvrsto drže dok je on zgrabio, pa počeo primicati zadnjicu janjeta sa namjerom da ga natakne na zašiljeni vrh. Ali nekako nije išlo. Svaki njegov pokušaj guranja na ražanj završavao bi se neuspjehom. Nešto je negdje zapinjalo. Doslovno.

Niko od okupljenika nije bio vičan ovom zadatku, svi su mnogo bolji bili u onom što bi uslijedilo kad se janje skine sa ražnja i rebarca stave na papirnate tanjire. Gledajući sa strane očima laika, Džon pomisli da je otvor preuzak i ma koliko ga Tim “nišanio” i gurao kroz njega, ništa se nije dogadjalo. Trebala je neka sila, da to malo pogura.

Stojeći tako i posmatrajući tu nadrealnu scenu, Džonu na um pade “Merdžan”. Za života (u novembru puni 54) pročitao je Andrićevo remek djelo četiri ili pet puta. Stranice gdje se opisuje nabijanje nesretnog Radisava na kolac mu nikada neće izvjetriti iz glave.

Pogledava ostale. Pita se da li je još iko od njih pomislio na isto. Da li je iko od njih ikad uopšte čuo za Merdžana? Pročitao knjigu. Zna da je knjiga bila obavezna lektira. Ali lektira je mahom i služila da se prepisuje. Sumnja postoji. Ali opet, ko zna, ne valja suditi, mnogo puta je bio uvjeren u nešto što se na kraju pokazalo suprotno. Predrasude su zeznuta stvar. Ako bi već tipovao na nekog, misli da je (evo opet predrasude) tip sa okruglim cvikama pročitao baš mnogo knjiga. A i ovaj s bradicom je tu negdje, možda gdje i on sam. Za ostalu dvojicu nije bio nešto siguran.

A onda se sjetio kako je ženin otac, punac ili što bi neki rekli tast, koristeći Merdžanovu tehniku, nabijao krme na ražanj. Pričekaće još malo, pet minuta, pa ako se niko ne javi, ne ponudi neko rješenje, izložiće diskretno svoj plan. Bio je onako naizgled najmladji, nije htio da se pravi pametan, a i vrijedio je kao neko ko nije znao “oko kuće”. Na glasu kao poprilično smotan tip. Jebivjetar.

Nakon pet minuta ugasio je cigaretu u zlaćanu plehnatu pepeljaru, istu onu koja se mogla naći u predratnim kafanama, pa je prišao gazdi Timu.

Dok mu je tiho govorio na uho ostali su se zgledali izmedju sebe. Domaćin sasluša prijedlog, rukavom obrisa znoj sa čela koji je liptao iz svake njegove pore, pa se, sav zajapuren u licu od silnih neuspješnih pokušaja, odgega do garaže. Ubrzo se vratio sa velikim čekićem. Predade ga “šaptaču”, pa preuze ražanj od one dvojice.

(Što meni, pomisli iznenadjeni Džon, nisam ja zaslužio tu “čast”!)

Ali ne kaza ništa. Šta je, tu je. Nije često baratao s ovom alatkom, znao je osnovne stvari, s kojom se stranom udara, a s kojom se vade zahrdjali ekseri. Nekoliko puta ga je i upotrijebio u životu. Opskurno znanje, ali sasvim dovoljno za ovaj neobični zadatak.

Kad je stavio sami vrh na otvor zadnjice gazda se okrenuo prema “čekićaru” i klimnuo glavom, dao mu znak da udari. Na to je on zamahnuo čekićem i opalio po drugoj tupoj strani ražnja udarcem, ni najjače što je mogao, ni mlako, udario je onako…srednje jačine. Na njegovu radost ražanj udje i prodje kroz stražnjicu najmanje deset centimetara, nestade cijeli vrh u sekundi, izgubi se u utrobi životinje. Uspješan udarac ga okuraži, tako da je svaki novi bio sigurniji i bolji od prethodnog. Nakon desetog, šiljak promoli svoj vršak, pojavi se izmedju zuba janjeta. Trojica posmatrača radosno zapljaskaše, a gazda pridje, pa poljubi “udarača”, što se ono kaže, izljubi ga bratski u oba obraza.

Atmosfera se nakon toga vidno popravi. Bob i Stiven postaviše ražanj na željezne račve, Skot uz pomoć produžnog kabla uključi mali motor i cijeli mehanizam se uz pomoć elektrike (da ne kažemo zemljaka Tesle) podje okretati sam od sebe. Flaša prepečenice, poput pokojnog Ajrtona Sene nekad, brzo “obleti” još jedan krug. “Vatrena voda” se opasno približavala crvenoj liniji, neumitno se bližio kraj sipanja u čašice.

Ne znajući kako da se izvuče i spasi malopredjašnje bruke gazda Tim podje da filozofira i pojašnjava šta i zbog čega sa desilo ono što se desilo. Na kraju, kao neki zaključak reče:

TIM: Ti Džone, mora da si sa sjevera Bosne, vi znate sa životinjama, posebno svinjama!

Ta rečenica pomalo zateče Džona. Krenu da izusti da baš i ne znaju. Jer da znaju, ne bi dozvolili da ih (političke) svinje odvedu u krvavi rat prije trideset i kusur godina. Da smo više, kad smo već kod svinja, čitali Orvela i Životinjsku farmu, misli se, shvatili bi kakvi su nas diletanti gurali u smrt, možda bi nešto bili i poduzeli, preduhitrili kalvariju, ali nažalost nismo stizali. Ko je još u to doba čitao knjige? Gradska biblioteka nam je tih predratnih godina bila kao i sakralni objekti – kuća duhova. Ratom će se to promjeniti. Svijet će nahrliti ko mamen. Ali ne u biblioteku. One će širom države i dalje zjapiti prazne.

Ali ne reče ništa, nije bilo ni mjesto ni vrijeme da se, još na uranak, načimaju teške teme. U zadnje vrijeme, valjda to dodje s godinama, sve češće se suzdržava da daje svoje mišljenje, da prokomentariše, pogotovo u šarenom nepoznatom društvu. Politička korektnost će nas uskoro dovesti do beskonačne šutnje, bićemo ko ribe, pade mu na um. Ipak na kraju ovog promišljanja izusti nešto, da prekine tišinu.

DŽON: Kod nas su se okretale “pečenice” (pod ovim izrazom se automatski mislilo na svinju) u svakoj prilici, osim za Prvi maj – praznik rada. Taj dan je bio rezervisan za janje.

BOB : U nas se pekla samo janjetina.

STIVEN: U našem mjestu mi smo se mrsili sa jaretinom i bravetinom.

SKOT: Sve je to dobro, ali jeste li vi ikad okrenuli ježa na ražnju? Upita on
slavodobitno, pa smota novu cigaru.

Nastade tišina, koju nakon nekoliko sekundi propara Timovo grgljanje. U trenutku kad je Skot izgovarao ovo s ježom, nesretni domaćin je upravo bio potegao iz čašice. Sama pomisao na ježa, kako se jadniče peče na jakoj vatri, navela ga je da se zagrcne i da podje strašno kašljati boreći se da udahne vazduh. Bob brzo pritrča pa ga stade udarati odozada, po ledjima. (Još jedan paganski običaj koji nije primjećen ovdje medju domaćim stanovnicima.)

Nakon desetak sekundi gazda Tim dodje nekako sebi, pribra se. Udahnu duboko još par puta, pa upita stručnjaka za bodljikava stvorenja:

TIM : Pa kako ježa, Skote?

SKOT: A, lijepo! Uhvatimo ga u zamku i onda ko zeca, bogara ti!

TIM: Znam to, ali bodlje…nastavlja ..on se, jadan, sklupča.

SKOT: Jest, jest, bude on, skvrči se ćaća ga njegov, ko lopta, ali napuniš amper vode iz bunara, pa ježa potopiš u vodu, onda se on, šta će, otvori, pa ga prikolješ, tu ga na licu mjesta i odereš, pa k'o malo veću kokoš na malom ražnju ispečeš. Ukus, prste da oližeš.

(Kru te sveti molovo, pomisli Bob, pa nije čudo što smo se onako poklali devedesetih.)

SKOT: Mislim, šta se sad zgražavate, isto je to ko da si ubio pile, ćurku, patku, krme, ovo janje…živa marva za klanje. U čemu je razlika? Jeste li ikad vidjeli mlado jagnje ili tele pred klanje? Ništa to nije bolje, ako nije i gore, od ježa.

TIM: Pa jest tako, imaš pravo prijatelju. Hajde, dajte čašice, da mi još jednom sa ovom rakijom nadospemo, pa da nosim flašu u frižider.

3.

Sjede tako njih petorica na grinastim (tako naši ovdje kažu za zeleno) kamperskim stolicama. Nakon uspješno riješenog problema s janjetom, poredaše se oni frontalno ispred ražnja, pa gledaju u nesretno stvorenje kako se vrti i polagano peče na tihoj vatrici. Prvih pet minuta svi su djuture bili fokusirani na životinju, nogice, rebra, butica, zamišljali su komade pečenog mesa sve s hrskavom kožom u svom tanjiru. Ali ne zadrži ih ta fiksacija dugo, nije bilo vrijeme za neke meditacije, ubrzo se okrenuše glavnom razlogu ovog njihovog okupljanja – razgovoru.

BOB: Jeste čuli onu priču kako je neki naš zemljak prije petnaestak godina zbog janjeta nagrajisao ovdje negdje u Americi?

DŽON: Jok…pričaj! Da čujemo.

BOB: Meni je ovo ispričao rodjak iz Montane. E sad da l’ je istina ili nije, ne znam ni ja. Ma ništa….ukratko…neki naš…kupovao svako ljeto janje, išao bi trideset milja od grada, na farmu, pa bi tamo od seljaka pazario. Obradjeno, spremno za ražnja. Odlična cijena, slasno meso, sve ok. Ali kod njega nije važila ona ”tim koji pobjedjuje se ne mijenja”. Kad se pete godine zaredom spremao po janje na isto mjesto, nešto se prelomi kod našeg zemljaka, nešto ga prekobacilo, odluči da taj put kupi živo janje, pa da ga on sam “obradi” kod kuće. Da ko biva uštedi, da ga ispadne jeftinije.

STIVEN: Pa gdje će to? To se ne smije!

SKOT: Pa naravno da se ne smije…

TIM: Sve se može i sve se smije do jednom, dok te ne uhvate…

BOB: I ništa…poveo on i svog jarana, da mu se nadje pri ruci. Došli na farmu, kaže ovaj naš farmeru šta mu je na umu, da hoće živo ovaj put. Farmer ga odvede medju stado da izabere. Što ovaj i napravi. Uzeše jedno omanje, pa ga namjeriše u ono auto…ono što ima otvoreni prostor odozada.

TIM: Pikap!

BOB: Da…to…pikap…popeli oni jagnje, oborili ga jedva nekako na dno, uzeli konopac pa sve četiri noge svezali, a druge krajeve konopca pričvrstili na kuke u ćoškovima. Razapeše janje na sve četiri strane svijeta, bože me oprosti. Glavu mu prekrili nekom jutanom vrećom.

STIVEN: A jebote….

TIM: A kako su mogli drugačije? Mislim, alternativa je bila da posjednu janje u kabinu, izmedju njih dvojice u sredinu.

SKOT: Ha ha ha. Zamislite tu scenu!

TIM: Zamislite face ljudi koji bi ih ugledali u saobraćaju…

(Svi se smiju)

STIVEN: Šta je bilo dalje?

BOB: I ništa…krenu oni polako. Ne znam jesam li rekao, to je bio juli mjesec, upeko zvjezdan, skoro četrdeset stepeni, u autu nije radila klima. Otvoriš ti prozor, al’ džaba. Ožedni zemljak nakon malo, nije ni vode ponio, a i gorivo bilo na rezervi. Ništa…skrene on s puta na benzinsku pumpu, parkira, podje točit, naštima da automatski puni, pa sa jaranom udje unutra da kupi vode. A unutra gužva. Red se otego, neki kupuju vodu, neki pivo, neki se samo malo sklonili s vrućine. I nakon jedno dvadeset pet minuta dodju oni na red, plate one vode i benzin, pa izadjoše napolje, zaputiše se prema autu. I taman da ovaj naš zemljak otvori vrata, začu iza sebe:

• FREEZE !!!

STIVEN: Uh…majku ti poljubim!

TIM: To samo jedni govore.

SKOT: Murija!

BOB: Da…drotovi…njih dvojica…repetirali pištolje na njih. Dok su oni čekali u redu da plate, ono jadno jagnje počelo otezati, lipsalo skroz, krenulo se javljati, derati se…ili kako se to već kaže….

STIVEN: Kad jaganjci utihnu…

TIM: Pretvori se naš zemo u Hanibala Lektera…

SKOT: Još će do kraja priče i Oskara dobit’, kako je krenulo….

BOB: I ništa…neko je čuo kako janje zapomaže, provirio u pikup i zaledio se u momentu od prizora…na 40 stepeni. Odmah je policija pozvana, patrola bila u blizini. I tako…obojici lisice na ruke i pravac stanica. Ćelija. Čekanje. Ova dvojica ne kontaju…pitaju se da nije greška. I ništa…dodje im kasnije advokat s prevodiocem. Pita čovjek šta će janje zavezano u autu. Kaže ovaj da je kupio, vadi račun pokazuje, još nesretnik viče da je janje njegov “properti”. (Čuo da je properti svetinja u Americi). Pita ga advokat šta je mislio sa živim janjetom. Da li je mislio da seksualno opšti s njim? Ovaj kaže:

• Ma dajte ljudi, kakvo opš…opšt..opštenje?!?! Ja sam to kupio da mogu priklat’ iza moje kuće, iza mog propertija (opet on), pa na ražanj, pa ispeć’…haja. Ja sam janje pošteno platio i mogu radit’ s njim šta god ja hoću!

TIM: A joj…ne to jarane!

SKOT: To je najmanje 2-3 godina robije. I to ako ti se posreći.

STIVEN: Ja budale…

TIM: Eto, to je tipično ono naše ponašanje. Čovječe, ne možeš svoje običaje donosit’ i sprovodit’ gdje ti se prohtije!

STIVEN: Čuj…htio da uštedi! Ima tu još primjera gdje naš čovjek samo gleda da zajebe državu da izbjegne neki zakon. Rizikuje veliku kaznu da bi ušićario nekoliko dolara.

SKOT: To je nama u genima…od Turaka…kad su bili u Bosni…pa uvedu harač, a raja se dovija kako da izbjegne, slaže, prevari državu. Sirotinja sama od sebe, a još da plaćaju agi ili ko je već tada oporezivo. A i ovi iza rata, četrdeset pete, dosta je država oduzela zemlje gazdama na pravdi boga. Jebiga, takav sistem bio, naš čovjek nije nikad pozitivno gledo na vlast, uzimala je ona kroz istoriju kad je trebalo i mnogo češće kad nije….

TIM: Ima i toga, sad kad spominješ tu domišljatost, eto, sad imamo svega, možemo si priuštiti i ptičijeg mlijeka, ali svi mi opet slike stavljamo u kutije od cipela, olovke u plastične čaše od jogurta, ne bacamo kese iz trgovina, slažemo ih po ladicama… u biti skupljamo smeće, ambalažu i greota nam bacit’. Neko bi reko da nas je stuklo pofajn u glavu.

STIVEN: Da, prefrigan je naš svijet. Sjećam se kad je jedan poznati košarkaš pričao, došao ‘vamo u NBA, upoznao se sa par naših ljudi. Onda s jednim od njih otišao pecat’ ribe. I sad, strogo pravilo je da se mogu uloviti samo dvije ribe. Dva komada. Taj dan ih krenulo. Nije prošlo pola sata, a oni već uhvatili po dvije. Košarkaš ustao, počeo se spremat’, pa će lagano kući, gotov ribolov za taj dan. Taman da povuče onu sajlu koja je ribe držala u vodi, onaj mu reče:

• Polako momak, sjedi…još ćemo pecat’!
• Ali…
• Nema ali…samo pecaj…objasniću ti kasnije.
  Kad su lijepo nahvatali po sedam osam riba svaki, ovaj reče košarkašu.
• E sad lijepo izaberi dvije najbolje od tih sedam što si uhvatio, a pet pusti na slobodu.

SKOT: Ha ha ha…to jednom Amerikancu nikad ne bi palo na pamet.

TIM: Normalno da ne bi. Amerikanac bi, poput košarkaša, ponio prve dvije ili bi pecao i vraćao odmah ribu nazad u jezero. A naš gleda da baci nešto, po mogućnosti najbolje, u tavu.

STIVEN: Ima…ima toga. Sjećam se kad smo tek došli, odvedemo djecu u Mekdonalds, kupiš piće jednom i onda možeš neograničeno nadosipat’ za džaba. Djeca popiju po dvije litre kole, sunce ti poljubim, još na kraju ponesu po punu čašu da imaju i kod kuće.

SKOT: A tako je bilo i sa kečapom. Napuniš jedno deset onih posudica pa poneseš kući. Bilo bi ti za mjesec dana, ne moraš kupovati u trgovini.

STIVEN: A glupi Amerikanci…kupe jedno piće, popiju, ni ne naspu za puta…

TIM: Eh sad… koliko su glupi, to je pitanje. Nije se niko opametio od lokanja koka kole i ostalih sranja..Oni su odgajani drugačije. Dok je nas odmalena učilo, utuvljivalo u glavu da štedimo na svakom koraku, njih uče da troše. Amerika je potrošačko društvo. Pogledajte samo našu djecu. Amerikanci! Nit’ gleda u cijenu, nit‘ razmišlja, samo kupuje. Pa moj mali, sjećam se, u jednom momentu imao je dvadeset pari najki patika. Pa nisi sine stonoga da ti tolko treba! E sad zamislite njegovo dijete? Hoće li ono nosit’ kečap kući?

SKOT: Ma hoće kur…ovaj neće…nema bolan teorije…

TIM: To ti pričam…Dobi Amerika našu djecu…unuke…doktore…inžinjere…nije to ništa slučajno. Sve je to neki mastermajnd smislio. Nego šta bi sa našim Hanibalom, Bobe, kako završi mučenik?

BOB: Kad je prevodilac preveo advokatu da je naš zemljak htio janje zaklat’ kod sebe iza kuće, ovaj umalo nije pao u nesvijest. To je bilo duplo gore od seksualnog zlostavljanja. Kaže mu advokat..jesi ti normalan, nije ti ovo Bosna…da možeš klat’ gdje ti se digne. Molimo se sad dragome bogu da ovo samo ne dospije u javnost! Da društvo za zaštitu životinja ne sazna. Ako sazna, ode ti u “ADX Florence”.

SKOT: Šta je to?

TIM: Najgori zatvor u Americi. Dobro…to je mislio više onako da prepadne, da ukaže na ozbiljnost situacije.

STIVEN: Pa da…ali opet, nije to daleko od istine, danas ti se više vrednuje životinjski, nego ljudski život.

BOB: I ništa…sudjenje zakazano za dva mjeseca, ovaj naš se branio sa slobode. Dolazio svake nedjelje advokat njemu kući da razrade taktiku, šta da kažu, kako da se brane. Sprijateljili se nakon par rakija i ćevapa. Vole Amerikanci ćevape.

TIM: Ih, ko ih ne voli…

STIVEN: Jednom ja odnio u firmu, napek’o stotinjak sve sa lepinjama. Ameri se umalo ne potukoše oko njih. Al’ ne znaju, deru samo ćevape…bez lepinje. Kasnije pitaju…kad ću opet donijeti “litl diks”, he he he…tako ih zovu.

BOB: Toliko se oni (advokat i ovaj naš) sjaranili da su se tu počele gledati i porodične slike. I tu se desi čudo. Prolazeći kroz štos slika, advokat naleti na jednu gdje se ćerka od “optuženog” igra sa malim janjetom negdje gore u bosanskim vrletima. Hrani ga na cuclu. Tu advokat skoči, reče imamo rješenje!!!

(Našem junaku naravno ništa jasno, bleji u njega ko ovca). Reći ćeš..govori njemu advokat…ovako ćeš im kazat, da ti je ćerka, ova sa slike, pala u tešku depresiju (s tim se sad sve opravdava), da ste sve pokušavali, ali ništa nije pomagalo. A onda je psihijatar rekao da nabavite kućnog ljubimca, da je to zadnja šansa. I ti poslušaš, htio si da je iznenadiš, sjetio se kako je ona voljela s janjetom da se igra. To je to. Ne spominji klanje, ražanj, sočna rebra, Jablan’cu, “Kod Gojka”, dok se ovo ne riješi. Je l’ važi? Važi! (Pita i odgovara advokat u isto vrijeme). Složi se naš zemo, šta će?

STIVEN: i šta bi?

BOB: A ništa…dobio godinu uslovnog i da plati pet hiljada dolara kazne za mučenje životinje.