Kako se zove kondom iz Černobila? (Spominjanje kondoma u prvoj rečenici, znam, nije baš najbolji način da se otpočne, stoga ne očekujte braću Karamazove u nastavku ove petparačke priče).

Opet sam uzeo “ono”. Žena otišla u šoping, a ja se ras(dva, tri)baškario. Navio domaće pjesme. Domaće je domaće. Slabo se ja pazim sa stranim songovima. Učio ruski u školi. Tako da, kad mi podju spominjat’ onog kejva & onog vejca ….odma’ mi ‘oće nešto bit’. Ospem se ko krazamak.

Imaš, brate, braću Teofilović. Rodjake. Njih slušaj. Ne treba ti Klaićev rječnik pored gramofona. Samo, nemoj naglo. Recept je jedna pjesma dnevno, prije spavanja. Slušanje na kašičicu. To ti je ko sa Disciplinom Kičme. Ja još nisam sreo živa insana koji je rekao da je odjedared preslušao cijeli Kojin album od prve do posljednje stvarčice. Jok! (Ajd, možda jest jedan. Čak Noris, al’ on se ne računa).

Sjedim ja u teljifo. Ide pjesma. Hit iz osamdesetih. Uzimam teku na kockice i olovku tintaru. Ako vrli čitaoče znaš šta je tintara, star si, podji (ako već nisi) polako tražit’ dje ćeš se kopat’. Nešto mi došlo da vježbam matematiku. Nisam kad sam treb’o, pa rek’o evo saću.

🎵 Šezdesetosme pobjegao od kuće, bila je jesen i bilo je vruće 🎶

– Aha…pišem 68, pamtim nula.

Onda malo ovaj nabraja, ja naćulio uši.
Dodje stih:

🎶 deset godina kasnije, sve mi je bilo jasnije🎶

– Doobro…liznem ja onaj plajvajz, pa pribilježim:

68 +10 = 78

Idemo dalje…ide i Jura. Pa najedamput:

🎶 Nakon samo 52 tjedna, došla je sedamdeset sedma 🎶

– Ok…ovo je već viša matematika…pretvaram…52 tjedna…koliko je to godina? Biće da je jedna. Znači:

78 + 1 = 79.

Čekaj malo..nije sedamdeset sedma..ovdje se nešto ne slaže. Da nisu braća Hrvati opet nešto mijenjali, samo da ne budu isti? Da nisu pedeset dva tjedna sad broj sa negativnim predznakom? Minus 1. Ovdje se, nešto kontam, pravi račun bez krčmara. Sad će on vidjeti svoga boga. Vidio bi on mog, ali moga još niko nije vidio. Stoga dreknem:

– Krčmaru?

(Htjedoh poslije kratke stanke nastavit’ 🎶…vina za svirače…🎶).

Al’ odnekud se stvori legendarni Taško Načić. Sav u bijelom sa salvetom prebačenom preko ruke reče:

– ŠTA PIJU P…ovaj…šta pije gospoda…iz Bosanskog Broda? (sve tako on meni, da se rimuje).

(Kakva sad gospoda, pitam se, osvrćem se okolo sebe, a do mene i prekoputa sjede: jedan s harmonikom i kačketom, jedan svježe obrijane glave sa bas gitarom, jedan sa rudarskim šljemom i upaljenom lampom i jedan u Veležovom dresu. I ja, pride. Zvuči kao početak vica koji mnogo obećava).

– Ljudi moji da li je moguće? (oponašam Mladena) Radanović! Ludnica! Šta je ovo, gdje se ja sad nalazim? (Gledam interijer, sve miriše na novo).

– Je l’ ovo onaj leteći taksi?

– Ne gospodine, odgovara Taško, ovo vam je beogradski metro!

(Nikad ne znam prepoznati, je l’ ovo Načićevo ironija il’ sarkazam. Baš kad smo učili stilske figure u školi, mene je nastavnica poslala da namočim spužvu).

– U je, odgovaram ja njemu, vidi vidi što su se braća Srbi ponovili. Bravo! Tvelf points for Serbia!

Sjednem na prazno mjesto, odlučim da pričekam, da ne letim pred Rudu Čajevca, čekam da se nešto desi. (Ako se M 48 objesi u prvom činu na čiviluk, ona mora opalit’ u trećem, pa da je pita). Tako i bi.

Onaj s harmonikom zapara tišinu, iznenada viknu:

– PLAŠĆICA!

Onaj u Veležovom dresu odgovori:

– MOSTAR!

Onaj sa bas gitarom replicira:

– RIJEKA!

Onaj sa rudarskim šljemom uzvrati:

– LJUBIJA!

A ja? Ne kontam ništa. Kakva je ovo igra kru’ te molovo? Sudoku? Jok! Riziko? Ma kakvi te riziko spopo? Svi čekaju, gledaju u mene. I ja reknem:

– KALADONT!

Svi me pogledaše čudno.

Onaj s kačketom reče:

– POTOP

Onaj s bas gitarom:

– KALEIDOSKOP

Onaj u Veležovom dresu:

– KAKO JE LIJEPA MOJA VEKTRA

Onaj sa rudarskim šljemom:

– ŠTO NA PODU SPAVAŠ

Šta ću sad? Kako da odgovorim? Koju posluku porati? Ma ništa, sročim ja ovo:

– Potop? Jašta jarane, nebo se baš nakukuruzilo (kao gledam kroz prozor metroa)…ko da će govna da padaju (tu sam malo književno citir’o Radovana trećeg, kad je Taško već tu, a i da dobijem na renomeu), odgovorim ja onom sa harmonikom.

– A ti sa basom…ime moje..igraš li još šaha, čuo sam da si onomad čuda pravio s lauferom. Kupila je meni mama jednom taj kaleidoskop na derventskom vašeru. Ali u startu bio pokvaren. Mejd in Pazar, šta ćeš? Sve nešto izlomljeno bilo, krhotine, neki trokutići, kad pogledaš, sve se šareni. Tipična igra djinduvama, što bi Hesse rek’o. Nidje veze, nidje slika da izidje, kaki portret.

– A ti, Rodjeni… kakva ba vektra, koji to auto ima bolji od moskvića? (malo i Batu Stojkovića da omaž-nemo).

– Rudar! Samo sam jednom na podu spavo, kad nam je došla familija iz srednje Bosne. Došlo ih…koliko ukupno ima igrača u jednom timu u američkom fudbalu? E toliko ih došlo, plus kuhar, oružar i nutricionista. Sultanova svita, što bi rekla braća Bosanci.

Na te moje riječi izvanredne onaj iz 👍 (čitaj po Vuku “Like”) sa harmonikom i kačketom pritisnu notu – mi, onaj sa basom oplete po najdebljoj žici, onaj u Veležovom dresu reče da je mostarski BMV najbolji, a onaj sa rudarskim šljemom škljocnu i ugasi onu rudarsku lampu na čelu. To je bio znak Tašku da me uhvati za uši i izbaci iz kupea.

– Ti si momak ovdje zalut’o. Ovdje su majstori pisane riječi, a skribomani su u zadnjem vagonu. Ajmo, šetnja!

I podje me usput (pomislih u prvi mah da se zeza) Naško Tačić daviti. Ne pričom, nego bukvalno. Literalno. A ja šta ću, podjem i ja njega. Bila je to borba, sudar titana, Gonzila protiv Megalona, Cibalia protiv Čukaričkog, Toni Montano protiv Ramba, davitelj protiv davitelja.

I ko zna kako bih se izvukao, možda bi i pogino, da to nije bio san. Dok sam u javi dolazio sebi, čuh auto kako se parkira ispred kuće.

Žena iz šopinga, s vrata će mi:

– Je ‘l ti to opet pišeš te tvoje “zabilješke”, dokle misliš to drljat’?

– A čuj ženo…Krleža je davno rek’o da je pedeset lajkova po postu granica gdje umjetnost umire i prelazi u mejnstrim. Vidjećemo, a moram se konsultovati i sa doktorom, on mi je i propis’o da ovo pišem…ove zabilješke.

– Kojim doktorom? Onim za srce?

– Ma ne, onim za glavu.

– Hajd’ se ti malo pri’vati usisivača, od pisanja nema selameta. Ha ja…

– Bih ja, ali znaš ljubavi da krazamak dobijem na sam zvuk usisivača.

– Joj joj…dje je meni pamet bila kad te sretoh onomad?

Ostadoh dužan odgovor na pitanje iz prve rečenice ovog teksta. Kondom iz Černobila se zove….rukavica.