Prvo zubima okružiš okolo. Pa nakon nekoliko minuta, kad se taj prvobitni ukus izgubi, nestane u ustima, odvojiš onaj donji dio (biskvit?), pa i njega “mazneš”. Na kraju ostane onaj žele/narandža pokriven čokoladom. Njega je najsladje. To je merak. Daš i svom drugu ili drugarici. Jedan. Pa zajedno uživate. Pa sutradan opet. E to, kažu, nije valjalo.

Ali bilo je i onomad onih koji su znali kako treba. Iznesu cijelo pakovanje, pa jedu sami. Ne daju nikom. Usljed nedostatka drugih vrijednosti, oni (doduše rijetki) su pokazivali superiornost na taj način. Jedini mogući.

Čini se da danas živimo u vremenima koja su kao stvorena za takve. Došli i oni na svoje. A mi? Mi kao da pomalo posustajemo, kao da se polako prilagodjavamo, predajemo. Kao da smo zaboravili kako smo nekad uživali u malim stvarima…okružiš zubima, odvojiš biskvit, pa onda najbolje za kraj. Pretvaramo se, čini se, u nešto čega smo se grozili. Gramzivost i pohlepa, gramzivost i pohlepa druže, što bi rek’o stari prdonja Cane.