Kad je Dwight D. Eisenhower, tadašnji komandant savezničkih snaga za zapadnu Evropu, u samom finišu Drugog svjetskog rata, praćen svitom novinara iz svoje zemlje, ušao u jedan od netom oslobodjenih koncentracionih logora i vidio sve grozote koje je tamo zatekao (pogotovo ga je dojmio prizor bezbrojnih dječijih cipelica nabacanih na gomilu), samo je kipteći od nekontrolisanog bijesa (vizionarski) dreknuo prema pripadnicima sedme sile (slijedi parafraza):

– Slikajte i snimajte sve što možete, jednom će se pojaviti kurvini sinovi koji će, kad se jednom budu osvrtali na istorijske dogadjaje, tvrditi da se sve ovo nije nikada dogodilo !!!

U vremenu izmedju dva svjetska rata, za vakta kraljevine Jugoslavije, osobe ženskog spola nisu imale pravo glasa, a bila je i prava rijetkost vidjeti ih u školskim klupama. (Nepismenost cjelokupnog stanovništva je uveliko prelazila nevjerovatnih osamdeset posto, gdje je ženski udio činio većinu.)

Na našim prostorima izborno pravo ženama je prvi put spomenuto 1941. godine u dokumentima Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije. A pravo da konačno glasaju premijerno su (po oslobodjenju) drugarice iskoristile 1945. godine, na izborima za ustavotvornu skupštinu. Po završetku rata uvodi se obavezno školovanje za sve državljane novonastale zemlje, a u januaru 1946. godine, donošenjem Ustava FNRJ, žene bivaju izjednačene sa muškarcima u svim oblastima državnog, privrednog i društveno-političkog života. (Usporedbe radi, u Švicarskoj su osobe “slabijeg” pola dobile pravo glasa 1971, a u Portugalu, nećete vjerovati, tek 1976. godine.)

I pored ovih fakata koji se lako provjeravaju sa nekoliko mišjih klikova, danas u regionu još uvijek postoji pozamašan dio populacije koji će radije izabrati i favorizirati doba Aleksandrove vladavine, nego poslijeratni socijalistički sistem. (Pogotovo poslije gledanja nekoliko romantiziranih serija koje obrađuju i populariziraju to doba, gdje prednjače scene sa beogradskih ili zagrebačkih raskošnih balova i gospode sa perfektnim frizurama, skupocjenim odijelima krojenim po mjeri i šljaštećim haljinama kakve su se već nosile tih godina. Pojedine osobe (lično sam svjedočio u dva slučaja) ponosno će isticati kako je, eto, jednoj prabaka ribala podove na tom i tom dvoru, a druga je s ushitom i šaputavim glasom (koji je trebao da dodatno doprinese na važnosti izgovorenog) potiho kazivala kako joj je bakina sestra od strica po cijeli dan laštila srebrninu kod te i te gospode.

I to im pravo, ovim današnjim gospodjama, dakako, ne može i ne smije ni(t)ko uskratiti. Svaki insan u ovim vremenima alternativnih činjenica gdje svako zamišlja povijest i istoriju onako kako njemu/njoj paše, ima pravo da misli i da se ponosi s čim god hoće, pa makar to bilo i (kako se to ono kod nas kaže) u korist vlastite štete. Nije li to izmedju ostalog, ne leži li, ne temelji li se upravo na tome prvi ili jedan od prvih zakona demokratije?

REŠAD je rodjen 1909. godine u Tuzli. Bistrook i znatiželjan, odmalena je po vascijeli dan (po principu one kasnije objavljene popularne knjige “Hiljadu zašto, hiljadu zato!”) dosadjivao porodici sa svojim (ne)svakidišnjim pitanjima. Zanimalo ga je sve što se dešavalo u ondašnjem dunjaluku, od toga kako sa(ha)t radi, do toga kako kiša pada i šta se u stvari dešava gore u nebesima kad grmi i sijeva. Bio je ljubimac svih, ali kod njega je na prvom mjestu bio njegov dobri dedo, koji (srećom po njega) nije bio zadužen za odgovore na nebrojena pitanja, nego je najviše vremena provodio pjevušeći svom radoznalom unuku pjesme sevdalinke što je opet njegov babo pjev’o njemu. Nije prošlo mnogo vremena pa da starac kod svog unuka primjeti iskrenu dječiju radoznalost i zanimanje. Za čas posla, poslije dva-tri ponavljanja, maksumče bi u slovo upamtilo dugačke tekstove, pa bi (zamjenjujući sevdalinkom dosadna zapitkivanja) povazdan pjevalo po kući, na opštu radost i olakšanje ostalih ukućana.

MARIJA je kao najstarija od petero djece rodjena 1920. godine u selu Kamenica u opštini Drvar. Otac kamenorezac, majka domaćica. Kad je napunila sedam godina, umjesto u školske klupe poput mnogih njenih vršnjaka, Marija je poslana na obližnju livadu da se brine o kravama. Tamo je sa ostalim čobanima (onima koje roditelji nisu poslali na školovanje) i čobanicama, uvijek jednim okom na živom blagu, igrala “ganje” sve dok se svi ne sruše od te silne (s)trke i ne popadaju od smijeha i veselja. Kasnije bi igrali “klisa”, gdje bi Marija bila medju najboljima. Mlatila je po piljku drveta palijom ko malo ko medju njenim vršnjacima i vršnjakinjama. Oni koji su se Marije sjećali iz djetinjstva pamte je kao jedno živahno čeljade, uvijek veselo, spremno za šalu i pjesmu. Pogotovo za pjesmu.

LEPA je rodjena 1925. godine u selu Gašnica koje se nalazi u blizini Bosanske Gradiške. Za razliku od Marije, ona je pohadjala škole. Poslije osnovne, išla je dalje, upisala je i žensku zanatsku školu u obližnjoj Bistrici. Kažu da je često pjevala i da je imala poprilično sluha. Zato su njeni omiljeni dogadjaji bili komušanje kukuruza i čuvena prela, u kojem je učestvovao cijeli komšiluk. Rad bi u društvu lakše i brže prolazio, pogotovo uz konzumaciju domaće “šljive” i rujnog vina koje bi ponekad, da ih se umiri ako bi previše skakali okolo, davali razvodjeno i mladjim naraštajima. U neko doba, kad bi se obrazi većini zarumenili, spontano bi se i zapjevalo, a to je bilo ono što je Lepa sa nestrpljenjem čekala.

MILJA je rodjena 1926. godine u selu Brekinja, opština Bosanska Dubica. Poput Marije nije imala to zadovoljstvo pohadjanja škole i ranog opismenjavanja. Ženama u tim godinama izmedju dva rata, kao što je već napisano u gornjim paragrafima, bile su predodređene neke druge uloge. I to se obavljalo bez ikakvog prigovora. Rad s marvom, pomaganje materi oko kućanskih poslova, bila je Miljina svakodnevnica. I sve je to ona obavljala savjesno i kroz pjesmu. Bila je najbistriji djevojčurak u svojoj, a i medju starijim generacijama. U “micama” joj nije bilo premca u cijelom zaseoku. I ona je voljela prela, prvenstveno zbog pjesme, a i zbog prvih mladalačkih zaljubljenih pogleda, masovna okupljanja bila su idealna za takvo nešto, za prvo “ašikovanje”.

Rešad po završetku srednje škole iz svog rodnog mjesta, iz “grada soli“ odlazi u prijestolnicu, zapošljava se u ministarstvu željeznica, a vikendima počinje, ljubi ga njegov dedo, pjevati po skadarlijskim kafanama. Dobar glas se daleko (pro)čuo, pa je Rešo počeo pjevati i snimati ploče i za Radio Beograd. Uskoro je sa slavnim violinistom tog doba, Vlastimirom Pavlovićem – Carevcom, krenuo i na turneju po cijeloj državi. Gdje god da je gostovao, a gostovao je baš posvuda, karte bi planule u tili čas.

Ne zna se, ne postoje dokazi da li su Marija, Lepa i Milja ikada uživo gledale naočitog Tuzlaka, ali se sa sigurnošću može utvrditi da su ga, poput mnogih djevojaka tog doba obožavale slušati . Ako ništa drugo, morale su bar jednom čuti pjesmu koja ga je obilježila tih kasnih tridesetih godina dvadesetog vijeka. Sevdalinku “Pod Tuzlom se zeleni meraja” pjevalo je onomad i staro i mlado. Način na koji je Rešad interpretirao tu sevdalinku rijetko se sretao i prije i poslije njega. Kad god bi, mnogo godina kasnije, pitali velikog Zaima Imamovića da li je imao kakvog uzora u svom esnafu, on bi bez trunke razmišljanja izgovarao Rešadovo ime. (Često je znao reći da ono što je u to doba u Americi čuveni Bing Crosby bio Franku Sinatri, to je njemu predstavljao nenadmašni Rešad.)

1941. godine dolaze crna vremena u svijetu, pa samim tim mrak nije zaobišao ni Bosnu. (Veliko je pitanje, istini za volju, da li je on (mrak) zapravo ikad igdje i odlazio iz “tamnog vilajeta” da bi se tih godina u njega vraćao.)

Rešad se u prvim danima okupacije vraća u Bosnu, prelazi iz Beograda u Sarajevo i upisuje se u Muslimansko kulturno društvo “Gajret”. Dok u sklopu tog društva nastupa na raznim okupljanjima i dogadjajima po mjestima širom države, on se uporedo aktivno bavi i ilegalnim radom kao član pokreta otpora.

Marija po izbijanju ustanka u Bosanskoj krajini, u junu 1941. godine, počinje pomagati Narodnooslobodilački pokret i već u septembru iste godine biva primljena u SKOJ.

Lepa u decembru 1941. godine, sa svojih šesnaest godina, postaje borac Grbavačke čete Kozarskog odreda.

Milja se takodjer pridružuje NOB-u i u svojoj petnaestoj godini postaje bolničarka u 11. Kozaračkoj brigadi.

U februaru 1943. godine okupator po drugi put hvata Lepu Radić. (Prvi put nekako je uspjela pobjeći iz zatvora). Zlotvori joj obećavaju slobodu ukoliko oda imena vodja pokreta, njene drugove, što ona sa gnušanjem odbija. Na vješalima prije nego su joj namakali omču oko vrata ona prkosno uzvikuje pred okupljenim narodom:

• Bori se, narode, za svoju slobodu, ne daj se zlikovcima u ruke! Mene neka ubiju, imaće ko da me osveti!

U septembru 1943. godine prilikom napada na neprijateljski bunker minobacačka granata, odnosno geler, reže stopalo desne noge Mariji Bursać. Drugovi je tako ranjenu stavljaju na nosila i prenose do najbliže pokretne bolnice. Prepješačivši četrdesetak kilometara i noseći nekoliko dana ranjenu drugaricu, najzad stižu na odredište, ali za Mariju više nije bilo spasa. Gangrena je bila jača od svih mitraljeskih čeka i uporišta.

Rešad Bešlagić takodjer nije imao sreće, biva uhvaćen od strane neprijatelja u Sarajevu marta 1945. godine. Zbog svog ilegalnog rada, sa još dvojicom drugova, osudjen je na dvije godine strogog zatvora. Medjutim, kaznu nikad nije stigao odslužiti. Izložen strašnim batinama i mučenjima, Rešad umire u Sarajevu petog aprila 1945. godine. (Dan kasnije, šestog aprila, partizani oslobadjaju Sarajevo.)

Milja Toroman jedina od ovo četvero preživljava rat. 1946. godine udaje se i uzima muževo prezime, postaje Milja Marin. Za one koji je ne znaju po imenu i prezimenu, možda će je ipak, ako proguglaju, prepoznati po slici naziva “Kozarčanka”. A i ljubitelji pop grupe “Merlin” možda će se sjetiti njenog lika koji je ukrašavao omot drugog po redu albuma izdanog 1986. godine.

“Kad se u Bosni plus i minus izjednači i kad se um pomrači, on nikom ništa ne znači.” (Tako nekako otpjevaše Mario Knezović i njegovi iz “Zostera” prije desetak godina.)

Gavrilo Princip je prešao trnovit put od velikog (najvećeg?) heroja do opasnog teroriste. Tako se kod nas, pošto se svakih četrdeset-pedeset godina nanovo ispisuje prošlost, nikad ne zna na čemu si i u kojem timu igraš, pobjedničkom ili poraženom. Dresovi se, kako koja vlast i ideologija zasjedne, u čas posla promjene.

Stoga je i veliko pitanje kako se u ovo današnje vrijeme gleda na ovu bosansku četvorku, nekoć heroje. Postoji onaj jedan stih oko ideala i budala i ne zna se koliko će se pogriješiti u tvrdnji da se upravo tako danas i smatra za ove mlade ljude što izginuše za (naše?) bolje sutra.

U doba kad svako može bulazniti šta mu padne na pamet, pa tako i (po)vjerovati u svaku glupost koja mu se podastrije po principu “što ludje – to bolje”, vrlo lako je moguće (imajući u vidu da je došlo vrijeme kad se domaći izdajnici i neprijatelji posmatraju zapravo kao dobri momci i antifašisti i po kojima se odavno nazivaju ulice, otvaraju se njihovi muzeji i otkrivaju spomenici) sasvim je, dakle, onda moguće da se ovo četvero opisano u tekstu danas tretira kao članove neke zločinačke bande.

Rešad, Lepa i Marija nisu dočekali da se uvjere svojim očima, da vide za šta su dali svoje živote. Milja, bogme jest. I ne zna se šta je gore, ko je izvukao deblji kraj, ko je izvukao kraći klipić. Ovo troje što izgiboše na samom početku, u samom uvodu otužnog jugoslovenskog filma ili svjedokinja i očevidac, koja ga je odgledala do samog njegovog kraja.

Dame koje su se hvalile sa svojim prabakama i bakinim sestrama od strica su obje fakultetski obrazovane i emancipovane žene, odrasle u ruralnim predjelima bivše nam zajedničke domovine. Kako se, u zadnjih trideset godina, svim silama trude da sakriju vlastito podrijetlo i porijeklo, tako se istim intezitetom srčano bore da prikriju bilo kakvu vezu sa socijalističkim sistemom. Pogotovo kao zmija noge sakrivaju dobijanje takozvane “Titove stipendije”, koja se prvenstveno dijelila mladim ljudima iz siromašnijih radničkih i seoskih obitelji. I sve je to u redu. Medjutim, ostaje dilema da li su one (i ne samo one) svjesne da njima sve što su u svojim životima postigle (a postigle su mnogo) to nisu omogućili ni kralj Aleksandar, niti bilo koja druga ondašnja prijeratna gospoda s Dedinja ili Pantovčaka. Da se njih pitalo, naše gospodje bi, ako slijedimo neku osnovnu logiku, još čuvale krave i igrale klisa po svojim zavičajnim njivama i livadama.

Da se na kraju vratimo i na riječi bivšeg predsjednika Amerike Eisenhowera oko slikanja i snimanja užasa Drugog svjetskog rata iz uvoda ovog teksta. Osim pomenute “Kozarčanke” (gdje je Milju Toroman ovjekovječio legendarni ratni fotograf Georgij “Žorž” Skrigin), postoje i fotografije na kojoj njemački vojnik stavlja omču oko vrata Lepe Radić i (malo zatim) kako jadnica visi obješena. U doba današnjih manipulacija svim i svačim malo koga bi začudile tvrdnje kakvih domaćih istoričara i povjesničara da je sve to zapravo samo jeftina komunistička propaganda, da su sudbine ovih četvero mladih ljudi izmišljene, da je sve puka fikcija i da oni zapravo nisu nikad ni postojali, a slike vješanja u stvari nevješti fotošop pokušaj sa ciljem zavaravanja i obmanjivanja naroda. Hvala na čitanju.

Spisak manje poznatih riječi:

Vakat – vrijeme.
Insan – čovjek, osoba, ljudski stvor.
Dunjaluk – ovozemaljski svijet.
Maksumče – malo dijete, djetešce.
Prelo – običaj medjusobnog pomaganja na selu i oblik seoske društvenosti.
Blago – stoka, marva.
Klis – dječija igra gdje se drvenom palicom udara manji komad drveta.
Palija – drvena palica.
Ašikovanje – ljubavno očijukanje, zabavljanje.