Toni Collette, izvanredna australijska glumica, u jednom filmu na muževu konstataciju da nešto nije pravedno u svijetu, odgovara:

– Pravedno? Ti tražiš pravdu u današnjem društvu i svijetu? Šta si ti, desetogodišnji dječak? Četvrti razred osnovne?

Postoji u jednom od ovih današnjih savremenih kvizova igra gdje takmičari imaju zadatak da spoje autore sa njihovim djelima ili zanimanjima. Na primjer, na lijevoj strani pod brojem 4 stoji naslov knjige “Komo”, a na drugom spisku, na desnoj strani, pod slovom B ili C piše ime pisca “Srdjan Valjarević” i tako povezujete jedno s drugim. Na početku ovog teksta biće izlistano pet rečenica, a pred kraj će se pojaviti i autori istih, pa ako vam je do spajanja, spajajte! (Kako drugačije da vas čovjek natjera da izgurate s ovim tekstom do kraja?)

1. “Das ist ein verdammt schönes Haus!” (28.4.1941)

2. “Čoče, nijesam vidio ljepše kuće!”
(16.10.1944)

3. “Ach, wie grandios dieses Haus ist!” (29.9.1941)

4. “Bogati, lijepa ova kuća!”(24.10.1944)

5. “A lepe li kuće, supruga i deca su baš srećni u njoj!” (20.2.1998)

Na Balkanu se priznaju samo prva mjesta. Zlatne medalje. Srebro se već može okačiti mačku o rep. A biti tamo neki jedanaesti u Evropi se od sramote ne smije ni spominjati. Pa makar se to jedanaesto mjesto “osvojilo” na listi najbogatijih ljudi u Evropi. Makar taj neko na vrhuncu karijere imao pedeset hiljada radnika pod sobom, makar se to bogatstvo procijenjivalo na (ako se to preračuna u današnju vrijednost) sedamnaest milijardi dolara!

1932. godine Miloš Savčić (“skromni”bogataš sa liste) kupuje ogromno zemljište sa vinogradima nedaleko od centra Beograda, u dijelu gdje je i sam kralj osam godina ranije započeo (i u nekoliko narednih godina i završio) svoj “Kraljevski dvor”.

Novopečeni zemljoposjednik je manji dio ostavio za sebe i porodicu, a ostatak je isparcelisao, pa proda(va)o zainteresovanim, mahom ostalim bogatašima i skorejevićima tog doba izmedju dva velika rata. Plac kraj svog poklanja kćerki i zetu na kojem oni iduće godine počinju izgradnju velelepne vile, koja godinu kasnije, na adresi Rumunska 15, biva i završena.

Premotajmo sad istoriju za 55 godina unaprijed, pa je zaustavimo na broju 1987. Nalazimo se u beogradskom klubu “Akademija”. Na bini je jedini srpski (jugoslovenski?) regge sastav i upravo započinje svoj prvi javni nastup u karijeri. Zadužen za udaraljke, u pozadini je sjedio momak od 25 godina. Nadimak mu je “Leša”. Kad ga pitaju šta je po zanimanju, kaže da je perkusionist. To mu mnogo bolje zvuči nego udaraljkaš.

Dok je tako tapkao u jamajčanskom ritmu i davao “beat” koji se debelo oslanjao na imena poput Bob Marley, Burning Spear, Prince Alla, razmišljao je o nekim egzistencijalnim problemima . Oronuli stančić u kojem je živio bio je jedan od njih. Da mu nema ovog zadovoljstva kojeg je pronašao u muzici, ne bi znao šta bi sam od sebe. Često udaranje u zategnutu kožu, pored ličnog zadovoljstva, pomagalo mu je u izbacivanju svih tih nagomilanih frustracija.

Vratimo se sad opet nazad u povijest. “Curiknimo” se sve do osmog marta, 1941. godine. Stari bogataš Savčić ležao je u bolesničkom krevetu. Umirao je u Beogradu. Kraj njega je sjedila rodjena kćerka. Govorio joj je onako kako je mogao u tom trenutku, tiho i isprekidano. Šaputao joj je da su mu dani odbrojani, kako je trenutna situacija u otadžbini i Evropi teška, opet se sprema veliki rat, ali da ne brine, doći će bolji dani.

Kćer mu je govorila da se odmara, mijenjala mu je hladne obloge na čelu svakih pola sata. Otac je svako malo padao u nesvijest, bunilo. U toj groznici spominjao je i ime koje je ona do tada nekoliko puta čula od njega. Gustave Eiffel. Pričao joj je otac (dok je još bila djevojčurak) da ga je poznati Francuz, nakon što je izgradio čuveni toranj i nakon što se pročulo da u Njemačkoj ima jedan perspektivan mladi inžinjer, pozvao u Francusku da s njim radi na novom projektu. Čak je potpisan i ugovor po kojem su saradnja i prvi posao trebali otpočeti za 7-8 mjeseci, tačnije u maju 1892. godine. Nemajući šta da radi do tada, da ne dangubi, otac se vraća (iz Njemačke) u Srbiju da odsluži obavezni vojni rok. Računao je da će ga (uz polaganje oficirskog ispita koji je bio preduslov za skraćenje) završiti za pet mjeseci, tako da će imati dovoljno vremena da se nakon toga javi proslavljenom graditelju u službu.

Medjutim, zbog nekog nesporazuma, nerazumijevanja ispitnog pitanja, on pada na oficirskom ispitu i automatski ostaje u vojsci duže od planiranog. Tako i propade ugovor sa slavnim Francuzom. Ko zna kako bi se njegova sudbina dalje odvijala da je te davne 1892. godine položio taj vražji ispit. Znamo samo jedno – život ovog ( nazovimo ga i tako) balkanskog tajkuna vjerovatno ne bio bio isti. (Pitanje je i da li bi se Miloš Savčić ikad više i vratio u Beograd.)

Devetog maja, 1941. godine on umire. Zadnje riječi koje je izgovorio svom djetetu su bile da ništa ne brine, ni za sebe, ni za djecu. Ima se, steklo se u prethodnim godinama, “TOLIKO IMA DA SE OBEZBEDI I TRIDESETO KOLENO!”

A naš perkusionist Leša, praunuk Miloša Savčića, je bio tek treće koljeno. Do danas (a ovo je početak februara, 2024. godine) podnio je 120 zahtjeva za povrat oduzete porodične imovine njegovog pradjeda. Dokumentacija s kojom raspolaže, s kojom nepobitno dokazuje sve crno na bijelo i jedan kroz jedan, teža je nešto više od tri stotine kilograma. Medju nekretninama koje praunuk potražuje nalazi se i gore pominjana vila locirana u Užičkoj 15.
(1945. godine novi “vlasnici države” čine nešto uobičajeno kad tako, s vremena na vrijeme, dodje do smjene vlasti na balkanskom poluostrvu. Rumunsku ulicu “prekrštavaju” u Užičku. Broj 15 ostavljaju na miru.)

A sad je možda pravo vrijeme da se predstavi drugi spisak, lista autora gore izrečenih rečenica.

A. Peko Dapčević (general jugoslovenske narodne armija koja 15. oktobra, 1944. godine oslobadja Dedinje i čiji operativni dio štaba useljava u vilu u Užičkoj 15. Odatle će rukovoditi akcijama za oslobodjenje Beograda)
B. Franz Neuhausen (nacistički oficir, šef vojne administracije za Srbiju, koji po okupaciji istjerava vlasnike iz (tada još) Rumunske 15 i useljava u nju.)
C. Slobodan Milošević (Predsjednik SRJ u vilu u Užičkoj 15, useljava sa svojom porodicom 1997. godine)
D. Josip Broz (doživotni predsjednik SFRJ useljava u vilu u Užičku 15 polovinom 1946. godine u kojoj boravi skoro do kraja svog života)
E. Alexander Lehr (nacistički feldmaršal, komandant Vermahta za jugoistok, nekoliko mjeseci nakon dolaska u Srbiju iseljava Neuhausena iz vile u Užičkoj 15 da bi on uselio u istu.)

Svaki od njih ponaosob, bio je u nekom istorijskom periodu (pod)stanar te lijepe gradjevine. Svaki se od njih, sjedeći dokono u radnom kabinetu ili dnevnom boravku (izričući jednu od rečenica), bar jednom zadivio ljepoti tog monumentalnog objekta.

Uz pretpostavku da vjerujemo u život poslije života, zapitajmo se da li se oni (njih petorica) ili tačnije rečeno njihovi duhovi i dalje okupljaju u salonu vile u Užičkoj 15. Ili im je pak zborno mjesto u dvorištu iste, u “Kući cvijeća”? Pretpostavimo da je to moguće. Zapitajmo se…ko drži banak? Ko li od njih predsjedava i vodi glavnu riječ? Ma, nemoguće da nije Joža! Pa on je jedini još i fizički tu prisutan, domaćin takorekuć!

Polako teče osamdeset četvrta godina otkako vila u Rumunskoj/Užičkoj 15 nije u posjedu njenih stvarnih vlasnika/nasljednika.

Posve je jasno zašto su vlasnicima i njihovim nasljednicima bila uskraćena prava na imovinu pod njemačkom okupacijom zemlje. Po oslobodjenju, 1946. godine komunistički režim trajno ukazom oduzima pravo na vlasništvo originalnim vlasnicima i cijeli posjed u Užičkoj 15 i svu ostalu imovinu inžinjera Savčića (a bilo je toga da ti pamet stane) proglašava državnom imovinom.

Nepravda nanesena pod nacističkim i komunističkim režimima je, imajući u vidu karakter i ideologiju tih sistema, sasvim razumljiva. O nacizmu i ratnim prilikama nećemo trošiti riječi, sve je jasno. U komunizmu nisu mogli postojati tako bogati ljudi, nije bilo kapitalizma. Materijalno bogastvo je bilo poprilično ograničeno.

A i nije bilo fer da se pobjednici smucaju, smrzavaju i lomataju po šumama i gorama četiri godine, a da na kraju ne dobiju ništa! Da li su samo trebali reći: “Eto gospodo, mi oslobodismo državu, a vi samo nastavite gdje ste stali. Razumijemo mi vas, nije vama gospodi bilo mjesto u šumi. Nije to za svakoga. Bude hladno, začas se navuče na bubrege, a može i da se strada!.” Da li bi vi, da li bi iko normalan pristao na takvo nešto da se našao na mjestu partizana?

Opet s druge strane, da li je to bilo pogrešno? Pa naravno da jest. Nisu ta imanja i fabrike s neba pale, sve je to Miloš Savčić svojim rukama i znanjem stekao i zaradio.

Medjutim, ni nakon pada mračnog komunizma vila u Užičkoj 15 i sve ostale nekretnine se nisu vratile nasljednicima.

Imajući u vidu koliko su novopridošle demokrate bile alergične i gadljive na komunistički sistem, jedan od prvih (očekivanih?) poteza trebala je biti ispravka istorijske nepravde, davno oteta i konsifikovana imovina morala se neminovno vratiti nasljednicima originalnih vlasnika. Ali to nikako, evo prolaze decenije, da dodje na red, sve se nešto odugovlači, odlaže na neodređeno vrijeme. (Ne samo u Srbiji nego, reklo bi se sa sigurnošću, na području cijele bivše zajedničke države.)

Ne zna se da li je naš perkusionist član kakve demokratske stranke. Ako nije, bilo bi odlično da to što prije postane. Da po mogućnosti, na jedno četiri godine, uleti i u zgradu na Trgu Nikole Pašića 13. To bi mu, čini se, više vrijedilo nego svih onih tri stotine kilograma dokumentacije.

Postoji ta čuvena mantra da se prije ništa nije moglo ako nisi bio član partije. I u većini slučajeva je i pila vode. Srećom, dolaskom (povratkom?) demokratije na Balkan toga više nema. Sve se promjenilo. Jeste, al’ u žutim bojama!