19.01.2024

Kako vrijeme prolazi Amerikanci nas ovdje sve manje zapitkuju oko rata u našoj bivšoj državi. A i nama je, pošteno govoreći, nakon izvjesnog vremena postala prava muka i tlaka ponavljati jedno te isto.

Zadnji put smo, a da pitanja nisu bila postavljana iz puke kurtoazije, odgovarali našoj menadžerici Jenny na poslu još tamo februara mjeseca 2016. godine. Prvo smo joj pokušavali objasniti sve naše balkanske specijalitete i zavrzlame s početka devedesetih, gdje se u jednom momentu (kao na nekom svingeraju) nije više znalo ni (t)ko koga, niti (t)ko s kim. Naravno da ništa nije shvatila jer ni nama nije ni dan danas mnogo toga jasno, teško je razumjeti nešto gdje logika ne igra ama baš nikakvu ulogu.

Poslije smo prešli sjevernije, na neugodne njemačke izbjegličke epizode gdje smo od većine tog velikog evropskog naroda bili tretirani kao (umjesto “govna” upotrijebiću blagu riječ ovdje) gradjani drugog reda.

Nakon par opisanih detalja, Jenny nam je sva zbunjena od svih tih nacija, religija i država (previše svega na tako malom prostoru) rekla kako nam se divi da smo sve to izdržali i ostali normalni. Izdržali jesmo – pomislih – da li smo ostali normalni, to je veliko pitanje!

– Nama Amerikancima (nastavila je ona impresije na naše izlaganje) da se nešto slično desi, mi bi ovakvi kakvi smo (razmaženi, mutavi i nesnalažljivi) samo legli na ulicu i jednostavno pomrli.

Leonardo DiCaprio je poznati američki glumac rodjen 1974. godine u Los Angeles-u. Mnogi ljubitelji “pokretnih slika” tvrde da je dobar u svojoj branši. To svoje uvjerenje gotovo uvijek potkrepljuju činjenicom da se Martin Scorsese odlučio da upravo on odmjeni do tada nezamjenjivog i neprikosnovenog gospodina koji se odaziva na “Robert De Niro”.

Leo je volio mlade lijepe žene, uglavnom manekenke, lagodan život i sve što ide uz to. Jedina stvar koja mu je nedostajala onomad bio je Oskar za najbolju mušku ulogu. To je tako mnogo želio. I upravo je tad, baš u to vrijeme kad smo menadžerici Jenny objašnjavali našu hudu sudbinu, on ponovo bio nominovan za njega, Oskara.

Blažo Grković je nepoznati bosanskohercegovački stočar, rodjen 1965. godine u selu Vrba kod Gacka. Živio je mirnim životom bivajući po cijeli dan na svježem zraku sa svojim ovcama u planini. Od nekih posebnih dogadjaja u njegovom skromnom životu može se navesti da je 1993. godine naletio traktorom na minu i tom prilikom se malo ugruvao, pošto je, nakon detonacije eksplozivne naprave, odletio oko petnaest do dvadeset metara od svog “Zetora”.

Isto tako, 2010. godine nesretno je slomio nogu “dole u peti”. Iz samo njemu poznatih razloga (nepovjerenje prema bijelim mantilima, alergija na gips ili šta li već?) nije otišao doktoru, nego je po svojoj zamisli i nacrtima napravio gvozdenu protezu, “natakeo” istu na prebijenu nogu i tako hodao okolo. Blažo za razliku od Leonarda nije imao nekih posebnih životnih želja. Sve dok je njemu ovaca i dok su sve one bile na broju u glavi i na pašnjacima, njemu je bilo sve potaman.

U Februaru 2016. godine Leonardo napokon osvaja zlatni kipić. U filmu gdje su glavne uloge bratski podijelili on i medvjed. Scene gdje ga medo napada, baca na sve strane i na kraju toliko izranjava da ga ni rodjena mater ne bi prepoznala, bile su vrijedne divljenja. Mnogi kažu da je nagrada otišla u prave ruke. Isto tako je rečeno da je film snimljen po istinitom dogadjaju koji se odigrao 1823. godine. Nastradali Amerikanac Hugh Glass je završio meč sa medom poražen, zaradivši pritom slomljenu nogu, zguljeno tijeme, probušeno grlo i mnoge gadne i duboke posjekotine.

Blažo Grković nikad neće zaboraviti dvadeset četvrti maj 2013. godine. Tog petka odveo je ovce u planinu kao i svakog drugog dana. Dok je tako sjedio na kamenu obuzet svojim mislima (možda se kao pravi Titin pionir sjetio da je sutradan Dan Mladosti, možda se sjetio sleta na stadionu JNA, predaje štafete, a možda se pak ničega nije sjetio, možda je samo sjedio i poput nekog iskusnog budističkog monaha ništa nije mislio), dakle, dok je Blažo dokono sjedio nije odmah spazio medvjeda kako se zalaufao iz šume u njegovom pravcu. Ugledao ga je, po njegovim riječima, tek na udaljenosti od kojih desetak metara. To je još bilo dovoljno da zauzme odbrambeni stav i nekako, poput prekaljenog sumo borca, izbjegne taj prvi životinjski nalet.

A onda je nastala borba. Za razliku od američke filmske verzije iste priče gdje je medo izašao kao pobjednik, u BiH je sudeći po naslovima u novinama koji su obišli zemlju i okolne države “ BLAŽO GOLIM RUKAMA UDAVIO MEDVJEDA KOJI GA JE NAPAO”, “BLAŽO GOLORUK ZADAVIO MEDVJEDA U SAMOODBRANI”, sudeći dakle po naslovima više je nego očigledno da je (možda možemo reći i jadni) medo izvukao deblji kraj.

Naša menadžerica obožava Leonarda Dicapria. Dan nakon što je ovaj slavni umjetnik dobio prestižno priznanje prepričavala nam je nagradjeni film.

Opisivala nam je neravnopravnu borbu izmedju opake zvijeri i trapera koji jadan nije mogao ništa napraviti dok ga je neman razbacivala i rastavljavala na najmanje zajedničke sadržioce. Ne možeš protiv životinje, čovjek je inferioran naspram medvjeda -zaključila je na kraju rodjena Oregonka, pljesnula dlanovima, pa se okrenula svom poslu.

Već sam bio zazin’o da joj kažem da Amerikanci možda i ne mogu ništa, ali zato mogu Bosanci i Hercegovci. Htio sam joj reći kako je moj zemljak, mister Grković, golim rukama zadavio medvjeda kad mu se ovaj nešto zamjerio. Mogao sam, ali nisam. Jer svaka naša bosanskohercegovačka priča, svaka legenda, svaki mit ne može a da ne prodje bez nekih spornih momenata i trenutaka.

Poznata medijska kuća BBC istog dana (ili ipak sutradan) je prenijela kraći izvještaj o ovom nemilom dogadjaju koji se desio u selu Vrba kod Gacka u Bosni i Hercegovini. Naslov je glasio:

“FARMER IN BOSNIA SURVIVES BEAR ATTACK BY USING AXE”
(poljoprivrednik u Bosni preživio napad medvjeda koristeći se sjekirom!)

Sjekira? Otkud Englezima sjekira u priči kad je Blažo zadavio medvjeda golim rukama? U tekstu postoji i link na kratki video gdje Blažo otprilike veli:

– Medjed je brži bijo i uhvatio me za nogu. Tada sam ga udario sjekirom iza vrata i on je pao. Ja sam po njemu. On me ujedo, a ja njega udar’o sjekirom iza ušiju. Tako se završilo. Ukratko.
Na pitanje reportera:

– Koliko je to trajalo?
Gorštak od Gacka je odgovorio:

– Ko zna !

(Neki svjedoci koji su vidjeli medvjedov leš tvrdili su da je glava bila rastavljena od tijela. Na kraju je Blažo završio i na sudu zbog navodnog ubistva strogo zaštićene životinje, ali se izvukao, sud je ipak utvrdio, nakon prebrojanih 30 ujeda, da je Blažo nevin.)

Poslije čitanje svega ovog gore napisanog mogu se postaviti i neka pitanja. Da li je menadžerica bila u pravu? Da li mi Balkanci, usljed svoje krvave istorije i povijesti gdje se svakih četrdeset godina lije krv, stvarno imamo nešto u svom DNK ili DNA, da li imamo te neke hromozome (ili kako se to već zove) koji pomažu da se lakše od ostalih priviknemo na novu situaciju, da se relativno lako prilagodimo novoj sredini i započnemo novi život po drugi ili treći put iz početka, od nule? (Ovdje u Americi u prosjeku devet od deset naših porodica živi u svojim kućama. Ona deseta, ne da ne može, nego iz nekog razloga neće da živi u svome. Kod američkih porodica ti su brojevi u najboljem slučaju četiri od deset, znači četiri od deset porodica imaju svoje kuće/stanove, dok ostalih šest živi u iznajmljenim.)

U jednoj od izjava tvrdi se da je Blažo u džepu nosio sjekiru. Koliki je to džep? Kolika je ta sjekira? U moje vrijeme u džep je jedva stajala “čakija”, ali ko zna, možda su i oni (džepovi) u medjuvremenu evoluirali. Kolike je Leonardo (Hugh Glass) imao džepove na svojim hlačama? Da li je on imao sjekiru? Kako bi i da li bi (da mu se ukaže prilika) Blažo “riješio” i holivudskog medjeda?

Blažo Grković je u jednom tekstu (gdje goloruk davi medvjeda) heroj, dok je u drugom tekstu (gdje sjekirom otkida glavu medvjedu) kriminalac i ubica. Zvuči li to poznato? Nije li tako kroz istoriju? Na Balkanu svaka (javna) ličnost se na jednoj strani diže u nebesa, dok se na drugoj/drugim stranama smatra sasvim negativnim likom. Svako izmedju Triglava i Djevdjelije kraj svog imena mora imati jedno veliko “ali”, onu zvjezdicu s popratnim objašnjenjem, bez obzira radilo se tu o heroju ili svecu. Pogotovo kad je o njima riječ.

Pitanja mnogo, a odgovora…imamo li ih, bar na neka od njih? Hvala na čitanju!