Balkanski Književni Glasnik je objavio i moj tekst. Velika je čast naći se u takvom društvu, medju takvim piscima, na takvom mjestu.

MOZGOVNE NEDOUMICE

”Amblyopia” je stručni (latinski) naziv za jednu vrstu bolesti oka. Ovdje u Americi se ona još zove i “lazy eye”, a i kod nas na Balkanu (ako je vjerovati vikipediji) se prevodi kao “lijeno oko”. Slabovidnost.

Prije dvije nedjelje se najzad nešto poklopilo u našoj porodici, nakon dužeg vremenskog perioda dočekao sam da provedem zajedničko veče sa oba svoja sina. Zgrabio sam objeručke tu iznenadnu priliku i organizovao “movie night” (filmsku noć). Konačno je došao red na film koji je bio godinama na čekanju. A čekalo se da djeca odrastu, da pilići “otčvrknu”, jer je film poprilično nasilan i neugodan za gledanje. Zbog tog razloga supruga nam se nije pridružila, nego je otišla u sobu da se druži sa svojom najboljom prijateljicom – Jane Austen. (Poslije svega proživljenog od sedamnaeste pa nadalje, svih ratova, mijenjanja država i kontinenata, njoj na samu riječ “nasilje” iskaču crvene fleke po cijelom tijelu).

Prije nego što smo počeli sa našom malom kućnom premijerom, zamolio sam obojicu svojih junoša da (zajedno s mojim) odlože telefone u kuhinju, da nas oni, svako malo, ne bi ometali svojim primamljujućim svjetlima najavljujući kojekakve notifikacije i sve ostale distrakcije prema kojim malo ko može ostati ravnodušan. Film koji smo tu noć gledali nosi naslov “American History X”.

Mnogo je vremena prošlo od tada, ali pretpostavljam da se to moglo dogoditi sada već davne 2005. godine. Jedno prijepodne odveo sam starijeg sina u obližnju kliniku na redovni liječnički pregled. Kada je došao red na očni test, ja sam (iz dosade) takodjer počeo slušati doktorove riječi i raditi sve što je trebalo da čini i moje dijete. Tako sam slušajući upute liječnika mome sinu i sam prekrio dlanom lijevo oko i pogledao prema zidu gdje su se nalazili redovi sa slovima. Prvi red odozgo sadržavao je samo jedno ogromno slovo, a onda se sa svakim idućim redom povećao broj slova, a smanjivala njihova veličina. Nemalo sam se iznenadio, reklo bi se šokirao, kad nisam bio u stanju da pročitam upravo to prvo najveće slovo iz gornjeg reda posmatrajući ga samo sa mojim desnim okom.

Film “American History X” je snimljen davne 1998. godine. Bavi se važnim problemima u američkom društvu. Tačnije rasizmom i nacizmom. Veoma osjetljive teme za duboko razmišljanje i dugačku diskusiju nakon odgledanog filma.

Ali u Americi (a vjerovatno i svugdje u svijetu) se u kina i bioskope ne ide, ne gledaju se filmovi da bi se o njima razmišljalo, nego da se zabavi i utroši vrijeme uz sodu i kokice. Stoga ni ne čudi da je bruto zarada bila samo koji milion viša od budžeta koji je izdvojen da bi se film snimio. (Nepisano je pravilo je da ako hoćeš dobru prodaju, da napraviš “blockbuster” (hit) i zgrneš pare, glavni junak bar pola filma mora da leti ili da se transformiše iz jednog lika u drugi. Ako toga nema – mrka kapa.)

Ako se amblyopia ne tretira od sedme do desete godine života, nikakvi tretmani i hirurški zahvati ne pomažu nakon toga. Lijeno oko jednostavno za vijeke vjekova ostaje – lijeno. I to sam iskusio na sopstvenom primjeru i pišem o ovoj činjenici iz prve ruke.

U filmu “American History X” postoji scena gdje otac, uz porodičnu večeru, drži jedno rasističko predavanje starijem sinu. Prvo je objašnjavao situaciju sa svojim tamnoputim kolegama vatrogascima, a potom se osvrnuo i na profesora crnca u sinovoj školi. Sve je to širom otvorenih očiju i načuljenih ušiju slušao i kao spužva svaku riječ mržnje upijao i mladji sin. Obojica su, i stariji i mladji, kasnije postali članovi nacističke grupe.

Pišući ovaj skromni tekst i ne znajući gdje će ga isti odvesti, autoru se samo od sebe nametnulo jedno pitanje. A ono glasi: “Šta su sve djeca slušala iz usta svojih roditelja za vrijeme porodičnih i obiteljskih večera u sami osvit devedesetih diljem naše bivše države?” Šta, recimo, slušaju sada? Ako slušaju balkanske nacionalističke priče, gdje su naši (čitaj: bilo koji iz regiona) fini i od samog Boga odabrani narod, a svi ostali susjedi i komšije pogani i manje vrijedni, ti nesretni mališani imaju vremena od sedme do desete godine da to tretiraju kako treba i izliječe se. (Kako i na koji način – ne znam). Ako to ne učine u tom periodu, ta podmukla bolest (poput gore pomenute očne) ima velike šanse da postane neizlječiva.

U slučaju “lijenog oka” mozak misli da je zamagljen vid bolesnog oka u stvari normalan vid. U slučaju nacionalizma mozak misli da je ideja o superiornosti jedne nacije u stvari istinita ideja. Kao jedini “dokaz” da je upravo njihova nacija najbolja i Bogom dana, a sve ostale treba mrziti, nacionalisti mogu podastrijeti samo jednu validnu činjenicu – pripadnost toj naciji. I ništa više. Ali takvima ništa više ni ne treba. Blago njima. A i nama s njima.