Pošto se ne mogu pohvaliti sa nekim bogatim društvenim životom, često pišem, gotovo svaki dan. Vjerovatno se to, ovo moje piskaranje, može smatrati i nekim poremećajem. Postoji i stručni izraz za to – skribomanija.

Ponekad mi se, s vremena na vrijeme, socijalizacija malo poboljša, izadjem s nekim na kafu ili se odazovem pozivu na slavlje. Mislim, ne možeš baš skroz mimo svijeta.

Eto, prošli vikend sam svojim prisustvom “uveličao” jedan takav dogadjaj. Kolega je slavio uspješan položeni vozački ispit svog sina. Danas se svašta slavi. I neka, bolje je i da se slavi, nego ratuje.

Skupilo se tu šarolikog društva. Neki su bili simpatični i moglo se šta i popričati sa njima, a neki su bogami bili od onih tipova zbog kojih sam i “pobjegao” u Ameriku s nadom da takve nikad više ni ne sretnem.

I kao što vam je već poznato za stolom uvijek ima jedna osoba koja “drži banak”, vodi priču, koja je najglasnija i koja sve zna. Od situacije na bliskom istoku do stanja u norveškom penzionom fondu. I da hoćeš, ne možeš a da je ne slušaš.

I sve sa mačkom u krilu, “vergla” ona o cijenama džipova, da li je bolji sa dvoja ili četvora vrata, pa u jednom trenutku zastade da se obrati sinu:

– Džeki, jesi oprao ruke poslije toaleta?

Nakon što je dobila potvrdan odgovor nastavlja da diskutuje šta je kome potrebno do kraja, pa da se plasira na evropsko prvenstvo u Njemačkoj iduće godine. U jednom momentu mačka skoči na sto, a gospodža vrisnu:

– Stanislave, odmah da si se vratio na svoje mjesto!

I sad…gledam ja okolo, niko da nijednim gestom pokaže iznenadjenost, samo ja zgranut nad činjenicom da se dijete zove Džeki, a mačak Stanislav.

Izgleda da danas može i tako. Moram češće medju svijet, inače ću izgubiti korak s vremenom u kojem živim. Zaostaću, a šta ću onda?

P.S. “dž” nije greška.