Prolazeći kroz njegove ispisane redove gdje opisuje svoju dugogodišnju borbu sa depresijom, zapitao sam se u jednom momentu gdje lično stojim po tom pitanju. Znam zasigurno da imam tih nekih sličnih trenutaka, ne u tolikoj mjeri kao autor, ni približno, ali tu su. Postoje.

Jedan od problema leži u susretima sa ljudima. Već duže vrijeme izbjegavam kontakt (sa nepoznatim) kad god mi se za to pruži prilika. Zbog toga si stvaram bespotrebne situacije i činim sebi (vjerovatno i porodici) život težim nego što bi on trebao biti. Opisaću jedan klasičan primjer koji je, da sve bude još zanimljivije, na kraju ispao veoma koristan i plemenit.

Sama pomisao na odlazak kod frizera me poprilično uznemirava. Ne znam zašto. Slutim da je to strah od susreta sa stranom osobom. Nikad nisam ništa loše doživio u salonu, ali eto neka nevidljiva sila mi ne dozvoljava da s mirom idem tamo. Stoga odlažem dok baš ono ne začupavim. A ni tada ne odem, nego radim neke stvari kako bi odlazak prolongirao do krajnjih granica.

Uzmem mašinicu, podesim na “šesticu” i u garaži sam odradim posao. Oštrigam se kako znam i umijem. A niti znam, niti umijem. Kasnije supruga, “vična” ovom zanatu poput mene, pokušava makazama spasiti šta se spasiti može, barem oko ušiju.

Druga opcija da bi se izbjegao susret sa frizerom je puštanje kose, pa dokle ide. Ali ni to ne može trajati vječno. Jednom mi je rep narastao preko trideset centimetara. Frizerka ga je kasnije odsjekla škarama, izmjerila i rekla mi da ispunjava uslove. Dlake su bile zdrave i dovoljno duge. Donirala ga je društvu koje pravi perike za bolesnike oboljele od raka i kojima je kosa opala usljed uzimanja kemoterapije. Prvi put se to desilo prije 7-8 godina. Ponekad mi te perike padnu na pamet, zapitam se koliko je “mojih” još u opticaju. Nadam se da još služe svrsi i bar malo podižu raspoloženje tim nesretnim ljudima.

Kad me idući put vidite sa dugom kosom, znaćete zašto je puštam, koje brige mene more i gdje će rep završiti. Hvala na čitanju i živjeli.