U današnje vrijeme sve je teže naći kvalitetan komad mesa. Rijetkost je naletjeti na kokoši koje su za vrijeme svojih kratkotrajnih života u stvari hodale i čeprkale po dvorištu ili krave koje nisu proždirale kukuruz cijeli svoj vijek. Narod se počeo osvješćivati, neće svašta, postao izbirljiv, to se pravo počelo gledati šta se stavlja u potrošačku korpu. U svoj toj silnoj potrazi za najboljim mogućim dodje ponekad i do nesporazuma i komičnih situacija.

Tako u prošlu subotu čekamo svoj red u mesnici. Ispred nas penzioner od jedno sedamdesetak godina. Mladi prodavac ga ljubazno uslužuje, pita ga šta želi. A živahni starčić kruži pogledom po naslaganim hrpama “mrtve prirode”, pa nakon desetak sekundi donese odluku:

– Dajte mi dva svinjska kotleta.

– Odmah, odgovara momak i grabi traženo meso.

– Da li je svinjetina hranjena travom

(grass fed) ?

Iznenadno pitanje zateče neiskusnog mesara, vidjelo mu se na faci da ne zna odgovor.

– Molim vas sačekajte, tek sam dva mjeseca zaposlen, sad ću pitati šefa. Reče to tinejdžer, pa bukvalno otrča, zamače iza vrata u hladnjaču.

Nije prošlo ni dvadeset sekundi, a on uleti nazad k’o furija , sav crven u licu. (Kao da ga je zbog nečeg bilo stid, kao da ga je nadređeni izgrdio zbog nečega).

– Gospodine, svinje ne jedu travu!

– Molim?

– Moj šef kaže da svinje ne konzumiraju travu.

– A je li ? Hm…ko bi rek’o. Nema veze onda, ipak mi zapakujte ta dva komada.

– Naravno gospodine, reče ovaj s onu stranu frižidera, pa stavi kotlete na vagu.

Krajičkom oka gledam u Dajanu. Vidim po izrazu lica da je i ona slušala gore opisani dijalog.

– Eto, još smo nešto pametno danas naučili, tiho joj govorim. Jesi ti znala da gice ne pasu travu?

– Nisam pojma imala.