Mnogi od nas su u mladosti sanjali identičan san. Da bilo kako, u bilo kojoj disciplini (ma koliko ona blesavo izgledala i zvučala) udjemo u Guinness-ovu knjigu rekorda.

Trećeg aprila 1986. godine u Budimpešti se igrala utakmica za prvaka Evrope u košarci. Cibona protiv Žalgirisa. Petrović protiv Sabonisa. Zagrepčani su pobijedili 94:82 i zasluženo odbranili titulu koju su osvojili i prethodne godine.

Krajem oktobra 1997. godine sa Dajanom i dvogodišnjim Davidom slijećem na portlandski aerodrom. Započinjemo novi život.

Početkom dvehiljaditih pomno sam pratio košarku, išao na utakmice i bio ozbiljno navučen na igru pod obručima. Jednom sam se u trgovini mimoišao sa Scotti Pippen-om, klimnuo mu glavom i rekao mu:

– Hi Scotti!

Na šta mi je on odgovorio klimanjem i namignuo. (Niko mi ovo nikad nije povjerovao.)

Nakon par godina, promjenila se ekipa, nastupila je smjena generacija, rezultati nisu bili ni približni onima od prije, pa sam polako izgubio interes da dalje pratim košarku.

Prije par dana bio je NBA draft. Na lokalnim vjestima je objavljeno da su Portland Trail Blazersi izabrali momka po imenu Scoot Henderson. Nakon što je saznao u kojem će timu igrati u nerednih nekoliko godina Scoot je dao izjavu da je jako sretan i da mu je jasno da neće moći nositi svoj broj “0” jer je isti u timu već zauzet. Naime, broj “0” već odavno nosi živa legenda kluba – Damian Lillard.

Postoji u klubu još nekoliko brojeva koji su zauzeti, koji su obješeni gore pod krovom dvorane i više ih niko nikad neće moći nositi. Jedan od tih brojeva je i broj “44”. Njega je nosio Dražen Petrović. Za razliku od Lillarda, Petrović je, nažalost, neživa legenda kluba.

Iako su Jugoslaviju (zbog fantastičnih sportskih rezultata postignutih tokom dugog niza godina) zvali zemljom košarke, ona kao sport nikad nije u popularnosti ni približno mogla parirati neprikosnovenom broju jedan – nogometu.

Tako je bilo svugdje, po cijeli dan smo ganjali bubamaru, dok su samo rijetki, oni visoki koji nisu imali mjesta u fudbalici, šutali na koš.

Stoga pisac ovih redova nema ništa posebno i zanimljivo da napiše oko basketa, nešto što je sam iskusio ili doživio. Zato će prepričati jedan dogadjaj koji se odigrao negdje 1993 ili 1994. godine u mjestu Aschaffenburg, pokrajina Bayern, država Njemačka.

Rodjak moje supruge je došao na par dana u posjetu i jednu veče odlučimo da odemo do mojih roditelja da se upoznaju. Rodjak Krešo je bio par godina stariji od mene, možda 1966 ili 1965 godište.

Kad smo sjeli u dnevni boravak moj (sad pokojni) otac otvori kredenac gdje je stajao alkohol i zgrabi flašu rakije i tri čašice. Donoseći sve to pred nas podje Jovica, obazriv prema svima i oprezan oko svega pogotovo tih nemirnih godina, da se nekako (bez ikakvog razloga) opravdava:

– Krešo, nemam ništa drugo, bio ovaj jedan šofer iz Srbije, pa donio ovu rakiju “Stara Sokolova” iz Prokuplja, ne znam da li si ti za nju…

A Krešo operisan od bilo kakvog nacionalizma i loših namjera, već otprije poznat šaljivdžija, pogleda prvo u starog, pa u mene, k’o fol se malo zamisli, pa uzviknu:

– Uništimo “neprijatelja”!

I bogami nije boca izmedju nas trojice, uz mezu i glasan razgovor, potrajala duže od dva, dva i po sata. I skoro čitavo vrijeme pričao je uglavnom rodjak Krešo i sav ovaj dogadjaj je opisan zbog jedne od tih dogodovština koje je pripovjedač tako lijepo ispovjedao.

– Bio je početak školske godine, priča Krešo, u našem selu izgrađen novi košarkaški teren iza osnovne škole. Svečano otvaranje nije proteklo bez pečenog vola, limene glazbe, šargije i košarkaške utakmice. Povodom svečanosti igrale su omladinke sela domaćina protiv omladinki susjednog sela. Skupilo se naroda, navijanje pravo južnoameričko. Medjutim, završi prvo poluvrijeme, a rezultat 0:0. Nijedna ekipa nije uspjela da ubaci loptu u koš.

Nije li to upravo rezultat za Guinness-a i njegovu knjigu rekorda? Nisam provjeravao ali sam poprilično siguran da se nikad nije desilo da poluvrijeme jedne košarkaške utakmice, dvadeset minuta efektivne igre, završi bez pogodaka.

I možda bi se to i ostvarilo, možda bi ovo selo i bilo zlatnim slovima upisano u tu čuvenu knjigu da neki vispreni mještanin nije predložio da se izmjere obimi obruči. I čim se to učinilo sve je postalo svima jasno.

Ručno napravljeni obruči koša su bili mnogo manji od propisanih i uspostaviće se, nije bilo teorije, lopta fizički nije mogla kroz njih. I samo zbog tog podatka, zbog te činjenice, jedno selo u opštini Bosanski Brod nije zauvijek ušlo u anale i svjetsku istoriju.

Da se na kraju vratimo i na finale Cibona – Žalgiris. Dražen će dvije godine nakon te utakmice, 1988. godine preći u slavni Real Madrid. Tamo će se zadržati samo jednu godinu jer će već 1989. godine doći u Portland da se okuša u najjačoj košarkaškoj ligi na Svijetu.

Sabonis, “div iz Kaunasa”, nešto manje od dva mjeseca mladji od “košarkaškog Mocarta”, ići će stopama svog starijeg kolege. U Real Madrid dolazi 1992, a u Blazerse 1995. godine.

Da je Dražen poživio možda bi im se putevi i sudbine susrele na kraju u istom klubu, pa makar jednu sezonu. To bi bilo nešto veličanstveno. Za tu utakmicu bi vrijedilo odriješiti kesu i za one najskuplje prve redove u dvorani.

Ove dvije priče naizgled nemaju nikakve veze jedna s drugom. Šta spaja Bosnu i Oregon? Šta spaja brodsku opštinu i grad Portland? Osim moje porodice, naravno. Pa spaja ih 45 paralela. Geografska širina. Šta još? Ništa više. Nama više ni ne treba.