Davno prije pojave kompjutera, video igrica i ostale vještačke inteligencije djeca su bila primorana da se dovijaju i izmišljaju neke svoje razonode. Pogotovo tokom dugog toplog ljeta i školskog raspusta.

Dvorište nam je bilo sve. U kući nije bilo ničega zanimljivog, pa smo cijelo vrijeme provodili napolju.

Stoga ne čudi da (u svoj toj nestrpljivosti da što manje vremena provodimo unutar četiri zida i da što prije izletimo van) nismo trošili mnogo dragocjenog vremena na minorne stvari, poput ručka ili užine.

Zgrabili bi šnitu na brzinu namazanog kruha u jednu i komad keksa ili čokolade u drugu, pa bi poput brzog voza izjurili na igralište da ne bi šta propustili. Jer kad se ekipe podijele (a ti nisi tu) džaba ti je biti i Maradona lično ako si zakasnio.

E sad, kad se pojaviš sa gore spomenutim marmeladom ili evrokremom premazanim hljebom moraš u startu biti svjestan da ćeš to gotovo sigurno podijeliti sa drugarima.

I tu je postojalo jedno pravilo. Nije tu bilo pitanja ili moljakanja za jedan “griz” sendviča, kockicu čokolade, “liz” sladoleda. Izmišljeno je nešto vrlo praktično, u naš svakodnevni vokabular uvedena je riječ, germanizam “besetzt”, koji je u prijevodu značio “zauzeto” a kojeg smo izgovarali “bezec”.

Kad ti neko od prijatelja, vidjevši u tvojim rukama nešto za pojesti ili popiti, vikne tu čarobnu riječ (s kojom nepovratno zauzima dio tvog vlasništva) ne bi ti preostajalo ništa drugo nego da svoje “blago” podijeliš s njim. Tako su se učvršćivala prijateljstva, tako se sve dijelilo, tako su i oni koji nisu imali tetku u Švicarskoj ili ujaka u Holandiji probali bijelu čokoladu i “Fantu“ iz konzerve.

Medjutim, postojao je tu još jedan momenat. Onaj koji je želio da sve zadrži za sebe, da sve pojede i popije sam, imao je mogućnost da preduhitri “bezec” sa svojim “bez bezeca”. Sa tim “bez bezeca” jasno je davao svima u dvorištu do znanja da od dijeljenja nema ništa, da će sve što ima završiti jedino u njegovoj guzici.

Da, postojali su i takvi. I do dan danas se nisu promjenili. Ostali su, da parafraziram onu Mišinu, uvijek isti.