Razmišljajući kako da sinovo znanje iz sfere programiranja i pravljenja aplikacija iskoristi u humane svrhe, Sale D. je došao na jednu zanimljivu ideju.

Analizirajući društvene tokove u regionu i kulturni nivo njegovih gradjana brzo je zaključio da svaka novonastala država (proizašla na ruševinama Jugoslavije) pati od hroničnog nedostatka pristojnog ponašanja.

Cijeli taj prostor je vapio za nečim civilizovanim, onim elementarnim, što bi on zajedno sa svojim potomkom, ako bi se sve misli obistinile, mogao riješiti na obostrano zadovoljstvo i kupca i prodavača.

Biće to fantastična stvar, nešto što je on zamislio kao svoje životno djelo, pomoć od kojeg će svi imati koristi. Ako usput nešto i kapne u džep, neće uzalud biti protraćeno. Sjetio se onih prijeratnih “djirlo” proizvoda i slogana: “djirlo proizvodi za djirlo narod”. Negdje je čuo da je vlasnik stekao enormno bogastvo prodavajući svakakve gluposti, pa ako njegov “app“ bude i stoti dio uspješan – puna šaka brade. A nema razloga da ne vjeruje u ovaj svoj plan, ono što će on ponuditi je korisno i nema šanse da omane.

Već je našao i mjesto gdje će preusmjeriti sav profit, sve ono što će zaraditi. Unaprijed se radovao prihodima, zamišljao slike dječice na onkologiji kako se igraju sa novim igračkama. A ako pretekne novaca, prekrečiće zidove i remodelirati klozete na odjelu. Onako kako sad izgledaju bilo je apsolutno neprihvatljivo, degradirajuće i za svaku osudu.

Nakon mjesec dana mukotrpnog rada izrodi se aplikacija. Za početak su priredili pet lekcija koje su su kroz razne situacije i dijaloge trebale obrađivati, svaka po sedam dana. Dodali su tu (da bi bilo zanimljivije) i poene za svaki uspješno savladan stepen. Pojmovi koji su se trebali po prvi put naučiti ili ponovo ih se prisjetiti nosili su sljedeće naslove:

1. Hvala

2. Molim

3. Ne znam

4. Oprostite

5. U pravu ste

Svečano puštanje aplikacije u javnost desilo se sredinom januara. Cijena je bila $4.99. Onako osrednje, ni previše skupa, ni bagatela. Računao je sa minimumom od 1000 prodaja. To bi već bila respektabilna svota novca.

Do polovice februara nije se desilo ništa. Uložili su oni i odredjenu količinu iz budžeta u marketing, vrtjele su se reklame na televiziji i dvije popularne radio stanice, sa posebnim akcentom na činjenicu gdje i u koje svrhe će profit biti utrošen, ali sve bi uzalud. “Mrka kapa”, što bi se reklo.

A onda, šesnaestog februara desio se prvi “download”, prva kupovina, na račun je konačno nešto leglo. Sale dobi odličan povod da se malo proslavi, istog trenutka otvori šampanjac.

Sedamnaestog februara ga je nazvao jučerašnji kupac, sedamdesettrogodišnji (kako sam reče) nagluvi umirovljenik i sve se izvinjavajući saopšti Saletu da ga je njegova baba natjerala na ovo, pa je greškom pritisnuo na njihov “app“ umjesto na “app” od rijalitija koji je ulazio u svoje finalne dane i za koje su namjerili glasovati. Oprezno je zatražio novac nazad.

Tako se saldo opet vratio na nulu. Sale D. je znao da je ta “Sodoma i Gomora”, te grozote popunjene nasiljem i sirovim seksom, da je taj rijaliti popularan u matičnoj državi prikazivanja, ali se nije mnogo iznenadio saznanjem da se ludilo izlilo i šire. Brzo se plebs okupi oko loših stvari- pomisli Sale – valjda će i oko ovog mog, nečeg pametnog, humanitarnog.

Idućih tridesetak dana bi isto kao i prethodnih. Kao da se kuga prodavala a ne bonton. Petnaestog marta Sale D. proguta svoj ponos, diže ruke od svega, skide cijenu sa svog čeda i ponudi ga za badava.

Početkom aprila aplikacija je još čekala da je neko preuzme. Niko je nije htio ni za džaba. Vidjevši katastofalan rezultat, sin učtivo zamoli oca da ga više ne zeza sa svojim fiks idejama o promjeni svijeta nabolje. Sale mu se na to zahvali na utrošenom vremenu i obeća da je to – to. Nikad više.

Dok je skrušeno (s namjerom da odagna misli od poražavajućeg rezultata) pregledavao najnovije postove na tviteru, pažnju mu privuče jedan koji je glasio:

“Za finale Zadruge 2019. godine poslano je 18.935.960 poruka što iznosi 5.728.525 €.”

Ispod njega išao je drugi:

“ Trenutno na sajtu humanitarne fondacije “Budi human” 314 djece, 168 odraslih, 12 udruženja i ustanova i 5 posebnih akcija čekaju na pomoć. Da bi ozdravili, da bi živjeli.

Ako ih je toliko mnogo, to znači da u Fondu nema dovoljno novca za liječenje djece u inostranstvu, i to je tragedija koju već godinama humanitarne fondacije pokušavaju rješiti pozivanjem građana na solidarnost, uplatama na račun ili sms porukama.”

[ Autor naslova ovog teksta ( koji baš i ne ide uz gore spomenutu aplikaciju) je čuveni pisac Branko Ćopić. On je poslije jedne neuspješne akcije, gdje je trebalo nešto zajednički da se uradi i da se da lični doprinos (koji je naravno izostao), sav taj naš samohvaljeni mentalitet sažeo u jednu rečenicu koja je na kristalni način, bez nekog većeg filozofiranja, opisala stvarno stanje stvari na terenu. Aferim Branko! ]