Davno je to bilo, teško se sad (sa ove vremenske distance) i sjetiti povoda tog okupljanja. Mogao je to biti neki neformalni susret pisaca ili pak nešto ozbiljnije, kakav simpozijum na kome se okupio “creme de la creme“ svih onih kojima su onomad olovka i pisaća mašina bili osnovno orudje za rad.

Zadnje veče se po običaju zalomilo do duboko u noć. (Razgovora nikad dosta.) Taman atmosfera padne do časa razlaza, a neko vikne: “‘ajmo još po jednu” i sve tako još nekoliko puta . Na kraju su ostala samo njih dvojica, “good old friends”. Od milja su ih u spisateljskim krugovima zvali “ Topalovići* “. To je bilo preneseno ime za “maratonci”. Zašto? Pa upravo zbog toga što su bili najviše “baždareni”, što su mogli najviše izdržati. Podjednako i u iću i u piću.

Kad je konobar ugasio svjetlo, zaželio im laku noć i pošao kući njih dvojica su još nalijevali jedan drugom. Znate ono doba kad se jezik umori i podje zapinjati, mozak uspori, kočnice popuste, kad dodje vrijeme da kad šta trijezan misli to pijan govori? E, to doba je nastupilo i dijalog dvojice prijatelja je tekao otprilke ovako:

– De mi reci…kako ti se čini ovaj moj najnoviji rukopis? Ali, molim te budi iskren.

– Nije mi se svidio.

– Čekaj, kako to? Zbog čega?

– Mnogo toga si prijatelju napisao, preopširno je, dosta toga treba izbaciti. Iako je štivo obimno, na kraju si ostao nejasan, nekako nedorečen.

– Pa kako mi tako nešto možeš reći, majka mu stara ??? Ja sam mislio da smo prijatelji.

– I jesmo prijatelji.

– Dobro. Samo da znaš, ni meni se ne svidjaju tvoje pjesme.

– Stvarno? Mislim, ako ćemo pravo, nisam te nikad ni pitao za mišljenje. Mada, svaku si hvalio okolo na sav glas.

– Pa, morao sam..kad smo prijatelji.

Nakon toga ućutaše. Svako reče šta mu bi na umu. I ne bi im pravo poslije toga. Prvi je mislio da je pretjerao, da je mogao blaže, uvijenije, izdaleka, a ne u čelo. A drugi je proklinjao sav pelinkovac svijeta što se izdade, što ogoli svoje licemjerstvo ovako pred prijateljem.

– Hajmo i mi spavat’, reče prvi nakon malo.

– ‘Ajmo, jedva dočeka drugi.

Dok su išli, pomalo i teturali prema hotelskim sobama, u svojim pijanim glavama molili su boga da im, ako je ikako moguće, do ujutro izbriše sav razgovor koji se do maločas vodio izmedju njih dvojice. Da se jednostavno ničeg ne sjećaju od sinoć. Bila bi stvarno velika šteta da takva jedna glupost, to pijano trabunjanje, uništi njihovo dugogodišnje i nadasve iskreno prijateljstvo.

*Topalovići – poznata porodica iz filma “Maratonci trče počasni krug”