Sjedim sa Džonom u pabu. Pozvao me da gledamo košarku. Zadnja utakmica fajnal fora. Igra se za prvaka svih američkih koledža. Ne pratim ništa od toga, ali volim pogledati dobar basket. A i drag mi je ovaj Džon, fin neki čova.
Dok točimo naizmjenično iz “pičera” i jedemo pileća krilca dovikujemo se preko stola. Unutra je nesnosna gužva. Džon me izmedju ostalog upita:
Razmišljam. Apsolutno mi je svejedno. Igraju plavi protiv crvenih, tako nekako rezonujem. Pitam ga:
– Ko je slabiji ?
– Crveni.
– Eto, za njih.
– Ok – reče Džon.
Ali primjetim u tom njegovom malo otegnutom “oookej” neku začudjenost.
On će poput svih ostalih prisutnih navijati za plave – teške favorite. Ovdje se samo pobjednici priznaju i vole. Biti na strani jačeg je satkano u američkom de-en-ka.
A ja nakon dvadeset šest godina provedenih na zapadu i dalje suprotno. Na onoj drugoj, poraženoj strani. Uvijek za slabijeg. Pronašli su Ameri šifru za to – underdog. Eto šta sam ja – underdog. To kad ti se brale jednom natakari na ledja, prati te čitav život. I ništa ne pomaže. Čak ni saljevanje strava. Kako znam? Pa prob’o sam. Ha ja…
prvolicejednine.com 