Tereza je svezala crni kožni povodac oko vrata svog psa, te su zajedno izašli u jutarnju izmaglicu prema obližnjem parku da Džeki malo protegne noge i obavi svoje fiziološke potrebe.

Udaljivši se od kućnog praga kojih dvjestotinjak koraka, Tereza primjeti da je zaboravila da ponese malu najlonsku kesicu koja je služila za kupljenje psećeg izmeta. To joj se desilo prvi put otkako ima kućnog ljubimca. Ponosna na svoje fotografsko pamćenje i neprepuštanje ičega slučaju, ovaj propust je malo zabrinu. Stari se, pomisli, protiv biologije se ipak ne može.

Robert se spremao na posao. Bio je jutros nešto iznimno raspoložen. Zviždukao je jedan popularni šlager iz osamdesetih, vremena njegove mladosti. Sinoć pripremljene sendviče složio je na dno ruksaka, a zatim je pažljivo počeo da sipa vrelu kafu u termos posudu. Krajičkom oka, kroz veliki kuhinjski prozor, hvatao je svaki pokret koji bi se dešavao napolju. Malo-malo pa proleti neki vrapčić, protrči vjeverica, prodje auto. Tako je spazio i nju. Terezu. Kao i svako prethodno jutro. Mogao je po njoj navijati sat. Tačno u pola osam bi zajedno sa svojim ljubimcem zastajala kraj Robertovog japanskog javora i tu bi pašče obavilo veliku nuždu, nakon čega bi komšinica uvježbanim pokretom grabila fekalije u plastičnu vrećicu i odnosila dalje prema parku gdje je bila velika kanta upravo predvidjena da primi u sebe takav sadržaj.

I sve je bilo isto, samo ovaj put ništa nije bilo pokupljeno. Tereza i upravo olakšani ker samo su se nonšalantno udaljili sa “mjesta zločina”.

Robert je sve to posmatrao široko razrogačenih očiju. U momentu prestade veseli zvižduk, a lice mu poprimi zastrašujući izraz. Da je mogao, ma samo da djeca nisu spavala u susjednoj sobi, dreknuo bi iz sveg glasa od huje i ljutine.

– Pa kuda ide ovaj svijet?!

samo je prosiktao u sebi, zgrabio do kraja nenasutu kafu i torbu sa sendvičima, izjurio na stražnja vrata, sjeo u autu i uz škripu guma izazvanu naglim pritiskom na papučicu gasa “Landrovera” odjurio prema glavnoj ulici koja je dalje vodila prema njegovom radnom mjestu.

Gunđanje u vožnji nije prestajalo. Dok je jednom rukom držao volan, drugom je posegnuo za kavom. Prinoseći je ustima, poklopac od šolje (kojeg uslijed bijesa koji ga je spopao nije dobro zavrnuo) spade i crna tečnost se proli nesretniku u krilo. Robert od bola kriknu na sav glas i u svoj toj neočekivanoj furtutmi, boreći se sa opekotinama drugog stepena, prodje kroz crveno na semaforu, pa ga kamere “isfleširaše” sa sve četiri strane. (Ovo će ga koštati nekoliko stotina dolara, plus izlazak pred sudiju). Od sveg svog jada prestade i psovati i vikati. Odluči da se prestane kao ludjak derati u autu, da sav bijes nekako akumulira u sebi, što će se uskoro pokazati kao katastrofalno rješenje.

Ulazeći u kompaniju onako bijesan s vrata se sve sikteći istrese na pripravnicu, koja se ni kriva ni dužna našla u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Tom činu je na njegovu nesreću svjedočila jedna pakosna gospodja koja je isključivo gledala tudja posla da se ne bi bavila svojim i koja je imala bogatu istoriju loših kolegijalnih odnosa sa Robertom. Ova situacija joj dodje kao “kec na desetku” da ga revnosno prijavi glavnom šefu. Što je i učinila.

I tako, stojeći pred velikim ovalnim stolom neuspješno pokušavajući rukama da prekrije (od prosute kafe) mokre fleke oko šlica i slušajući iritantni glas nadređenog, Robert nije imao druge nego da baš tu i na tom mjestu eksplodira. Sav onaj akumulirani očaj eruptira iz njega kao vulkanska lava iz Vezuva hiljadu devetsto četrdeset i neke. Sve mu je spomenuo. Mater. Oca. Kad je došao do žene i sedmog koljena dalje nije trebao – dobi otkaz.

Nakon otpuštanja, nemajući kud u deset ujutro, jedini logični slijed bio je bircuz. Stresti će jednu – dvije s nogu da malo dodje sebi. Poslije desete uspio je ući u političku raspravu nakon čega su, zbog nedostatka valjanih argumenata, poletjele i šake. Konobar je pozvao policiju. Izubijanog su ambulantna kola odvezla na hitnu, a Roberta su uz policijsku pratnju otpeljali u stanicu. I sad je dva popodne. Robert leži pijan u ćeliji iza rešetaka. Još nije svjestan šta ga je snašlo i zadesilo. Otriježnjenje će biti poprilično bolno. (Ni rasol tu neće pomoći).

[ Termin “The Butterfly Effect” (efekat leptira) je izmislio meteorolog Edvard Lorenc koji je u šezdesetim godinama prošlog vijeka otkrio da najmanje moguće promjene u startnim parametrima u njegovim vremenskim prognozama mogu rezultirati u širok spektar vremenskih (ne)prilika, od sunčanog neba do strašnih oluja. Tako je nastalo i poredjenje da jedan pa i najmanji dogadjaj poput treptaja krila jednog leptira na jednom kraju planete može prouzrokovati tajfun na drugom. Nalik ovome koji je Robert iskusio].

Eh da, ima još nešto da se pribilježi. Tri kuće niže Robertove počinje jedan veliki park sa jezerom. Na samom ulazu nalazi se drveni stalak o koji je prikačeno cijelo pakovanje plastičnih prirodno razgradljivih kesa za pseću stolicu. Nakon što je jutros otkinula jednu vrećicu, Tereza se sa svojim Džekijem vratila nazad do Robertovog japanskog javora i spretnim pokretom pokupila Džekijevo “maslo”. Šteta što to Robert nije vidio. Da jest, sad bi u svojoj kancelariji pijuckao kafu i razmišljao gdje da ženu za godišnjicu braka večeras izvede na večeru.