Naš mladji sin je uvijek bez zadrške pokazivao i govorio šta misli o svemu. Na početku svake školske godine razredi su se skupljali u sportskoj dvorani gdje bi im se sat vremena objašnjavala pravila ponašanja. Kako se ophoditi prema učiteljici, prema svom drugu i drugarici, kakva odjeća nije primjerena, šta je dozvoljeno, a šta ne u kuhinji za vrijeme ručka itd…

Sve te informacije bile su novina samo za djake prvake, dočim je za starije razrede predstavljalo puko ponavljanje gradiva od prošle godine. Kada je krenuo u četvrti razred i kad je preko razglasa direktorica škole pozvala sve učenike u sportsku dvoranu da se upoznaju sa školskim zakonima i pravilima ponašanja on je odbio da ide rekavši da je zapamtio sve to još od prošle i prijašnjih godina i da mu ne pada na pamet da to ponovo sluša.

Nakon kraćeg razmišljanja učiteljica mu je dozvolila da ostane u učionici i da šilji olovke.

Pričajući kasnije ovu dogodovštinu našem starijem sinu on nam reče da je to baš tako i da je svih osam godina slušao jedno te isto s početka nove školske godine, ali mu nikad nije palo na pamet da se pobuni.

I tako smo zaključili da je jedan sin povukao na mamu, a drugi na tatu.

Koliko bih ja volio da mogu tako kao ovaj moj mladji. Pa kad god mi ovaj jedan zemljak, kad se slučajno sretnemo u kafani, podje pričati kako je nekad loše bilo za onog starog vakta i kako mu je stari nagrabusio i odležao šest mjeseci zbog dugog jezika da mu samo kažem:

– Ja perfektno znam kako je bilo i nema potrebe da mi sad ovdje to objašnjavaš po stoti put. I mani me priče da ti je otac bio na “službenom putu” kad svi znamo da je pobjegao od kuće, žene i djece u Njemačku, pa kad je poslije pola godine skontao da tamo treba zavrnuti rukave, vratio se “brzim“ k’o popišan!

Tako bi moj sin. A ja ne mogu, ne smijem. Pogotovo danas, kad je govoriti istinu najveći grijeh. Bojim se za njega. Izabrao je opasan put. Nadrljaće u životu.