Zvone je već dugo u Americi. Nakon završene smjene znao je sa dvojicom radnih kolega, rodjenih Amerikanaca, otići u sportski bar na par pića. I večeras su tako.

Dok su sjedili i cirkali svako svoje piće Stiven je, gledajući slike vijesti na televizoru sa nekog ratišta, rekao da mu je djed bio u Vijetnamu i da mu je pričao kakve su to bile prave muke i strahote. Na kraju zaključuje:

– Moj djed je pravi junak!

Na tu priču se nadovezao Mark koji je izjavio da mu je djeda sa majčine strane bio u Koreji. Zeznuto vrijeme. Nagledao se svega i svačega. Bio jednom i nešto lakše ranjen.

– On je – zaključuje Mark – istinski heroj!

Poslije njegove priče, nageli su svaki iz svoje flaše. Pogled im je instiktivno otišao na veliki ekran gdje se upravo završavao sedmi ining bejzbol utakmice izmedju Jenkija i Red Soksa.

Gledali su tako ćutke do pauze. Dok su išle reklame Zvone se na engleskom obrati prijateljima ovim riječima:

– Jednom je moj dida iz svog sela otišao u susjedno za njihov Kirvaj i dok su seljani domaćini igrali tradicionalni ples “kolo” on je nepozvan samo ušetao u njega i prekinuo ga.

I Stiven i Mark pogledaše našeg Zvonu u nevjerici. Pa će ti Mark nakon par sekundi:

– Čekaj, mi ti govorimo o hrabrosti naših predaka i opasnostima kojima su izlagali, a ti se tu šegačiš sa svojim didom.

Zvone se kiselo nasmija pa reče:

– Nemate vi pojma šta je hrabrost braćo draga. Kakav Vijetnam, kakva Koreja…