Predrasude

Nedjelja. Ona sjedi na svom “radnom” mjestu. Zavaljena u fotelju kraj prozora odakle puca pogled na komšiluk i na sva četiri neboderska ulaza. Posmatra. I to čini jako dobro, reklo bi se profesionalno. Nije ni čudo nakon toliko godina staža.

On se opružio na trosjedu. Poslije obilnog ručka jedva se dogegao do svog najboljeg prijatelja. Teško uzdiše. Rumen u licu od visokog pritiska i pun kolesterola ležao je nepomično i gledao televiziju. Poslijepodnevnu tišinu remetili su škripa i cviljenje jadnog ležaja (svaki put kad se on mrdne) i njen glas kad nešto primjeti prilikom nadzora okoline.

– Eno onog iz ulaza B, opet promjenio auto.

– Može mu se, sigurno krade negdje nešto državno.

– Ma ne krade državno, ima čovjek svoju firmu.

– Onda je utajio porez. Nema druge.

– Čula sam, staje ona u odbranu komšije, da mu je firma jako uspješna i da dobro plaća radnike.

– Uspješna? On? Ne budali ženo, pa kako ja nisam uspješan? Lopina je to, zapamti.

Nastupi kratka tišina.

– Uh, eno one napirlitane iz ulaza D. Vidi vidi kako nabada štiklama…vrtirepka!

– Nemoj tako, sad se on stavlja u ulogu advokata, ne sudi nikog po izgledu.

– Ma šta ne sudi! Svake sezone nove krpice na njoj, a ja u ovom šlafroku hodam petnaest godina po kući.

– Ma de ženo, znamo da radi u jednom od giganata industrije, tamo se plaća bogovski.

– Ih, pitaj boga kako je ona došla na to mjesto, sigurno preko sedam kreveta.

– Ima diplomu, pokušava on.

– Imam i ja diplomu, pa gdje sam sad?!?!

Opet mir na par trenutaka.

– A eno i onog ludjaka! ( Ne treba ni spominjati iz kojeg ulaza, znaju tačno na koga se misli). Opet ode negdje. Tačno u tri i trideset svaku božju nedjelju on ide nekud.

– Peder!

– Nije, vidjela sam ga par puta sa nekom plavušom.

– Sigurno mu je to sestra.

– Držali su se za ruku.

– Sumnjiv je on meni!

– Zašto?

– Sigurno je strani plaćenik. Rovari protiv naše zemlje. Sad ide na sastanak, vjerovatno planiraju neke nemire protiv države.

– Išla sam gledati dole poštansku sandučat, da vidim kako se zove.

– i?

– Petar.

– Hm, to može biti oboje. A prezime?

– Bogdanović!

– Eto ti sad! Može bit’ naš, a i ne mora.

Sobom opet zavlada tajac. Ali ne zadugo. Ona uze turpijicu za nokte i tiho zapjevuši omiljenu pjesmu iz mladosti “ stegni me bar još jednom..ti na svoje grudi…“. On zahrka.

Tačno u četiri sata Petar Bogdanović zakorači u dvorište bolnice. Zaputio se na onkologiju. Dječiji odjel. Tamo će, poput svih prethodnih nedjelja, staviti periku na glavu, nabaciti puder i jarku šminku na lice, crvenu lopticu na nos i pred svom tom dječicom izigravati klovna čitav jedan sat. Volonterski, naravno. Smijeh i ozarena lica mališana Petar ne bi mjenjao za sve pare ovog svijeta.

Napomena: Vulgarna i uvredljiva riječ za homoseksualce korištena je u tekstu sa svrhom da se naglasi stepen netolerancije lika koji je izgovara i nipošto ne predstavlja stav autora teksta po tom pitanju.

One comment

  1. Svi smo mi imali jednu takvu komsinicu. Jedna je tako sve znala o tome sta djevojke rade u ulazu kada ih momak doprati. A kada tu istu pitaju pa sta rade tvoje unuke u ulazu kada ih momci doprate, tada bi rekla: “PRICAJU”……….

    Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s