– Tata, a kako je bilo prije, je li bilo drugačije u tvoje vrijeme?

– Jeste sine, ali gotovo niko se ne voli sjećati tih starih vremena.

– A zašto?

– Vrag će ga znat’, to mi je jedna od najvećih nepoznanica.

– Šta je bilo drugačije?

– Sine, mnogo toga, poštovao se nekakav red, znala su se neka osnovna pravila ponašanja, nije se ovoliko lagalo, bahatilo, iživljavalo. Bilo je više humanosti i dostojanstva u ljudima, više ponosa. Medjutim, najgore je što se danas u ljudima izgubio jedan osjećaj koji nas je onomad kao crveno svjetlo na semaforu upozoravao da trebamo stati, da smo pogriješili. Taj zaboravljeni osjećaj nedvojbeno nam je davao znak kad treba da se izvinjavamo i tražimo oprost. Nekako kao da je odumro u ova suluda vremena, jedva da se tu i tamo prepozna medju ljudima. Prosto je iščezao u cijelom ovom konglomeratu novih vrijednosti koje su nekad za mog vakta smatrane manama.

– A kakav je to osjećaj?

– Teško ga je opisati, njega treba iskusiti, ali evo pokušaću. Kad shvatiš da si pogriješio, da si slagao, nekog uvrijedio, počinio neko loše djelo, onda ti se javi to nešto. Prodju te neki trnci, kao da iznenada dobiješ visoku temperaturu, obrazi ti se zarumene, osjećaš blagu nesvjesticu, a glava se sama obara i očima tražiš vrhove svojih cipela. Najradije bi u zemlju propao. Imaš snage da samo tiho prozboriš – izvini!

– A kako se zvao taj osjećaj, da li je imao neki naziv?

– Naravno sine, zvao se stid i sramota.