Mitraljez

Mjesto u kojem obitavam zadnjih dvadeset pet godina ima tu sreću da svake godine prolazi kroz sva četiri godišnja doba. Od četrdeset pete paralele udaljeno je tridesetak minuta vožnje autom. Isto otprilike koliko je i moj nekadašnji gradić, zvani Bosanski Brod, bio udaljen. Razlika u klimi izmedju ove dvije lokacije najbolje se ogleda zimi. Ovdje gdje sam sad temperatura rijetko ide ispod minus pet celzijusa i gotovo nikada ne pada snijeg. A kad jednom u pet-šest godina i napada, prvo čega se sjetim je doba mog djetinstva i zimskih radosti. A kad već krenu sjećanja, uvijek naidje jedan dogadjaj koji mi se zauvijek usjekao u pamćenje.

Bila je to neobično hladna i oštra zima. Živa u termometru se spuštala ispod minus 20. Baš je bilo napadalo. Taman sredina zimskog raspusta. Jutarnji školski program. Nakon što bi po deseti put pogledali “Vlak u snijegu” ili “Vuk samotnjak“ uvijek iznova radujući se kao da ih gledamo prvi put, došlo bi vrijeme za izlazak napolje. 

Prethodno bi se dobro utoplili. Dugačke gaće – obavezno, ženske štrample – nipošto. Jednom je jedan naš drugar, neimajući strpljenja da dočeka da mu se osuše “gaće – dugi rukav” obukao crvene štrample od starije seke. Ni Sava, ni Ukrina ga do dana današnjeg nisu oprale od zezancije kad je to otkriveno. 

Pošto bi se obukli tako da bi nam i slavni Jurij Gagarin pozavidio na svim tim silnim slojevima odjeće, na red bi, kao finalni potez, došle žute jugoplastikine futrovane gumene čizme. Nakon toga, potraga za dobrom klizom mogla je početi. Kad bi se naklizali, izupadali na ledu i tri-četiri puta preznojili do gole kože, zajampurenih obraza prelazili bi na druge igre. 

Odmah do naših zgrada nalazio se pružni nasip koji se izdizao najmanje deset metara iznad nadmorske visine. Taj nasip, prkosno strčeći u ravničarskom kraju, bio je za nas djecu i Bjelašnica i Garmiš Partenkirhen. A i prirodna granica izmedju dva dijela grada. 

Grudvanje! Jedno naselje protiv drugog. Cilj je bilo osvojiti nasip da bi se odozgo besprijekorno kontrolisala situacija. Ljuta borba. U početku bi se grudvali kao sva normalna djeca, dok “neko iz mase” nije uradio eksperiment, pa je grudvu napravio oko kamena kojeg je na nasipu bilo u izobilju. Tako napravljena grudva, sa kamenom u sredini, bila je mnogo efikasnija od obične. Letjela je brže i dalje. To su najbolje osjetili krovovi “neprijateljskih” garaža. Crijep i salonitne ploče su pucale kao šećerlame pod udarom ovih teških projektila. “ Neprijateljima” nije trebalo mnogo da shvate i da otkriju naše tehnološko otkriće. Ubrzo je i naša smećara doživjela istu sudbinu maloprije pomenutih garaža.

Zakon vjerovatnoće je neumoljiv. Prolazile su kamene bombe, zujale oko glava malih pionira, sve dok se jedna nije zaustavila na slijepočnici najmirnijeg od nas. Čak se i zvao ( zove se i danas) – Miran. Krv šiknu, muški se slediše, curice podjoše vrištati, komšije se okupiše, ubaciše na brzinu povrijedjenog u “Stojadina”, pa pravac slavonskobrodska bolnica. 

Kako auto zamače iza krivine, tako mi i izgubišmo volju za nastavak snježnog rata. Proglasi se primirje. Neki odoše kući, a najbolji prijatelji odlučiše da čekaju vijesti o Miranu. Čekalo se preko dva sata dok se “Zastava 101” ne vrnu nazad i parkira pred zgrade. 

Odmah opkolišmo auto nestrpljivo iščekujući da se naš saborac pojavi i ispriča nam kako je bilo kod doktora. Prvo se iz kola promolila njegova glava. Preko slijepočnice je bila stavljena četvrtasta gaza, a oko cijele glave bila je navučena bijela mrežica da sve to skupa drži na okupu. Potom on iskoči iz auta i sav sretan i nasmijan diže ruke držeći nešto u njima. Nešto što do tada nije bilo vidjeno u komšiluku. A i šire. 

MITRALJEZ!  I to kakav !!!

Sav obasjan srećom, Miran je neprestano pritiskao oroz koji bi prenosio komande dalje, pa je mitraljez štektao i proizvodio nesnosnu buku. Uz sve te decibele, na mitraljezu su se palile i gasile crvene lampice s ciljem da oponašaju iskre i vatru koje bi pravi mitraljez bljuvao okolo. 

Stojimo mi tako k’o popišani, šutimo promrzli, samo se mitraljez čuje dok crvena svjetla “džidže” svud okolo.
Jedan medju nama, ljubomorno gledajući igračku, uzvuče bale iz petnih žila pa ih ‘nako zelene hraknu na bijeli pokrivač pod naše noge. Zatim uzdahnu razočarano i izusti kroz zube:

– PIZDA IM MATER’NA, KUD MENE NE POGODIŠE ?!

Pitam se šta djeca danas rade kad zavalja snijeg. Grudvaju li se? Prave li klize? Ima li meljanja? Ili je sve to već odavno preselilo na kompjutere. Pitam se, a bojim se odgovora. 

[ Svaka sličnost sa stvarnim likovima i dogadjajima je slučajna ]


One comment

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s