Pokojni Jole Musa je bio prijeratni direktor mostarskog Aluminijuma i predsjednik Veleža. Legenda. Jednom mu je neki poslovni partner ili kolega po sportskoj funkciji poslao čestitku i na mjestu gdje je trebala biti napisana puna adresa, čitkim rukopisom stajalo je: Jole Musa, Mostar, BiH. Nigdje ulice. Čestitka je, naravno, stigla u prave ruke i to se do dana današnjeg prepričava kao zgodna anegdota. 

Tamo negdje 1985/86. godine, mi bosanskobrodski izvidjači bili smo na moru u Kaštel Starom. 15 dana. Logor od sveukupno tridesetak šatora je uvijek bio na istom mjestu, iza jednog od golova na nogometnom igralištu lokalnog kluba Val. Nakon par dana iznenada se pojavio Mićo, naš sugradjanin. Dok je bio mladji njega je pratio nadimak “Mićo žabac“,  a kasnije, nakon njegovih višemjesečnih boravaka u zemlji sireva i ljubičastih krava, neki su ga zvali i “Mićo Švica”. 

I tako jedno popodne, prije polaska na muziku u hotel Palace ili Plavi Jadran, primjeti Mićo da neki pišu razglednice svojim drugarima koji su ostali kod kuće. Odluči i on da to učini i da pošalje jedan morski pozdrav jaranu. Nevolja je bila što Mićo nije znao pravo ime i prezime, niti ulicu u kojoj je njegov drug stanovao. Od raspoloživih podataka imao je nadimak, znao je naziv svog rodnog grada, a vidio je od ostalih i poštanski broj. 
Nakon kraćeg razmišljanja prelomi Mićo, odluči da ipak, kud puklo da puklo, pošalje razglednicu sa moreta. 
Tamo gdje ide ime i prezime, iznad prve crte, Mićo je napisao nadimak. Iznad druge linije, tamo gdje bi trebala stajati adresa nevještim rukopisom je naškrabao “ treća kuća pokraj pruge”.
I nećete vjerovati koliko se Mićin prijatelj obradovao kad mu je lokalni poštar uručio kartu sa četiri lijepe kaštelanske sličice na njoj. 

Ovo je veća anegdota od one prve pomenute, ali zašto to i zvanično nije priznato i uneseno u antologiju najboljih anegdota SFRJ,  pokušaću da vam odgovorim sljedećim primjerom.

U našem malom bosanskom gradu obitavao je čovjek po imenu Neno, pretpostavljam od Nenad. Nadimak mu je bio – Šiška. Po vascijeli dan bi Neno hod’o gradom i čekao da ga neko počasti cigarom ili kafom. I imao je poprilično uspjeha u tome. Ljudi su ga voljeli i redovno davali jal’ duvana, jal‘ plaćali kahvu. To je primjetio jedan probisvijet koji nije u žicanju polučivao ni približno iste rezultate poput Nene. Jednom se sretnu pa ga ovaj upita:
– Je li ba Neno, kako to da tebe svi časte i kavom i cigarom, a mene niko?
A Neno, zapali filter 57, skrnu malo iz šoljice, pa mu odgovori:
– Ko te je8e kad nisi poznat !