Ona pati od nesanice i duge besane noći provodi najčešće uz tablet, odnosno knjige koje čita na njemu. Nisam doktor, ali poprilično sam siguran da je ušla u prelaz.

Kad god se probudim i pogledam na drugu stranu kreveta ona je budna i čita. U ponoć, u dva, pola pet. 

Noćas se trznem u snu. Pogledam telefon. 3:00. Bacim oko u njenom pravcu. Začudo spava. Duboko diše. Meni drago. Nek’ se naspava. Sad ću i ja. Ih, meni zaspat’ k’o žabi u vodu skočit’.  Voda. Kud mi ona pade na pamet? Eto, sad me potjeralo.

Inače, fala bogu, imam dobar mjehur, ne ustajem po noći. Ali me sin sinoć nagovorio da gledamo The Last Dance ( Posljednji ples) koji sam bojkotirao kad sam vidio da su retuširali legendarnu sliku šampionskih Čikago Bulsa, pa umjesto našeg Tonija ubacili Stiv Kera. A što to ne volim, odma’ se sjetim kako su za vrijeme Staljina ljudi nestajali sa fotografija, a prekrajanja naših istorija i povijesti svakih 40 godina da ni ne spominjem. Ne bih ja, ali kad te dijete zamoli tu nema dileme.

I čim sam vidio Kukoča otišao sam po prvo pivo. Vraćanje u prošlost i asocijacije na mladost kod mene ne idu bez alkohola. Za svaki njegov prsten “stradao” je jedan Pilsner od po litre.

I nije ni čudo što sam se probudio. Mjehur pun ko šibica. Mudjutim…jesam li vam rekao da ona ima lak san? Samo ako se mrdnem, ona će se probudit’. Čim se pomjerim, krevet će zaškripat’. Od čega li škripi, majku mu njegovu? Nema ni dva mjeseca da smo ga kupili.

Elem, ležim ja u krevetu. Ne mrdam. A stislo me, za izludit’.
Trpim ja. Probavam da mislim na nešto. Ne samo na vodu. Eh, kad bi mi mogli biti gospodari našeg uma pa da mu naredjujemo šta da misli. Umjesto toga krenuše slike i filmovi. Curi iz pipe, preljeva sudoper, Plitvice, Nijagarini vodopadi, Djerdapska klisura, Neretva, ušće Save u Dunav. Uh, ovo je neizdržljivo. A ona? Ni da se makne, ni zeru. 

Sve do pola pet. Kad se konačno probudila. Otrčao sam u kupatilo. Mlaz je, da prostite, išao beskonačno. Vraćam se u krevet, sav olakšan. 

Ona: Dobro Jutro!

Ja: Dobro jutro, jesi se naspavala?

Ona: Poslije dužeg vremena, mogu ti reći da jesam.

Ja: Baš mi je drago. Evo i ja se maloprije probudio.

Slagao sam. To su te takozvane bijele laži koje ne štete nikom, a mnogo dobra učine. Mi smo zajedno preko trideset godina. Ovo što sam vam opisao ne bih mogao nazvati ljubav. Ljubav bude prvih deset-petnaest godina. Ona mladalačka strast koja te vodi dok ne dodju djeca i ne sudariš se sa životom i njegovim pravim izazovima.  Onda to predje na jedan viši stepen. Pretvori se u uzajamno poštovanje i uživanje u zajedničkom životu punom kompromisa, kad se, poput ove gore opisane, rade stvari na koje se ne može prilijepiti cijena i koje se ne mogu kupiti u cvjećari ili prodavnici nakita.