Autor Zoran Žmirić

Spartanski dekoriran ured; visoki  strop, četiri bijela zida, na jednom zidu kalendar, u dnu crveni, plastični, rešetkasti koš za otpatke, na podu tamni parket istočkan potpeticama, dvokrilni ormar, stalak za kišobran, o vješalici se klati otužni kaput floralnog dezena. Desno od prozora bez zavjesa, drveni radni stol, na njemu rokovnik, čaša s olovkama, laptop, na zaslonu laptopa fotografija žene s dvoje djece. Za stolom moderna uredska stolica, u stolici žena s fotografije, kasne pedesete, dugogodišnje sjedeće radno mjesto nataložilo se oko struka i bokova, plava kosa prošarana sivim pramenovima nehajno svezana u rep. Decentna šminka, crveni ruž do pola pojeden, dio oblijepljen oko filtera cigarete koja se dimi između kažiprsta i srednjaka. Mesnati obraz utonuo je u dlan. Slobodnom rukom pridržava papir i čita. Zatim ga okrene i dalje čita. Usne kao dva mesnata crva migolje, ali ne propuštaju zvuk. Potom opet okrene papir, spusti ga na zelenu fasciklu, odloži cigaretu u plavu limenu pepeljaru i srkne gutljaj čaja iz šalice s Disney uzorkom.

– Dvadeset i pet godina gospodine moj dragi… Dvadeset i pet godina radim ovaj posao.

Čovjek što sjedi s druge strane stola naspram nje, promeškolji se i nakašlje. Ne zna jesu li mu izgledi bili bolji dok je vladala tišina pa odluči odšutjeti ovaj poziv na razgovor i ne ohrabrivati službenicu Centra za socijalnu skrb da nastavi. Ona ga gleda direktno u oči, netremice, onako kako se gledaju osobe od kojih se očekuju objašnjenja. Ne skreće pogled ni trenutka i šuti, kao da želi reći kako je samim time što je pročitavši sve dokumente pred sobom obavila svoj dio posla, pa sad za nastavak priče očekuje da se čovjek pred njom uključi. On nervozno krene cupkati nogom. Rane četrdesete, odjeven u traperice, košulju i jednobojni sako, guste tamne kose i svježe obrijanog lica. Guta masnu pljuvačku i ne zna kud pogledati. Ona to vidi i razumije. Smije se.

– Gledajte – kaže smireno pa nastavlja – Iskreno, ja tu ne vidim nikakav problem. Vaš zahtjev će biti poslan u obradu i čim se to zgotovi netko će vas pozvati, ali….

Ako je čovjeku od prijateljskog tona malko i laknulo, nakon „ali“ se opet spušta u nervozu. Ured mu se čini poput akvarija u kojem se bori za zrak, a ubrzo zatim i utapa. Ona ga vraća u život jednim kratkim „Čujte“ pa nastavlja:

– U cijelom svom radnom vijeku nisam vidjela ovakav slučaj. Kako rekoh, zakonski je sve čisto, ali ja bih crkla od znatiželje kad mi ne bi objasnili vaš zahtjev.

Jednostavno je – kaže čovjek ohrabren – Samo što bih morao krenuti otpočetka.

Žena otpije još gutljaj čaja, pa hvata cigaretu, zavali se u naslon i kaže:

– Bila bih vam zahvalna.

– Dakle, upoznali smo se u tvrtki u kojoj smo tada oboje radili – prokašlje čovjek, pa nastavi – Nakon par mjeseci smo se oženili. Ljubavna priča kao iz romana. Troje djece, svi zdravi Bogu hvala, deset godina život je bio bajka. I onda sam, više ni ja ne znam kako, shvatio da ona ima nekog. Nisam okolišao, a ona nije lagala. Ispostavilo se da taj netko nije bio jedini. Bio je još jedan u isto vrijeme. I jedan prije njih dvojice. I dvojica prije njih… i tako unedogled.

Službenica vadi cigaretu i pripaljuje je s dogorjelom, cijelo vrijeme ne skidajući oka s čovjeka. On dlanove briše o natkoljenice, nakašlje se i nastavlja:

– Svega je tu bilo. Ponajviše raskalašenih tuluma s puno alkohola i droge… rekla mi je sve, kao da je i njoj laknulo nakon svega. I tad sam rekao da želim razvod braka i djecu, na što se krenula smijati. Rekla je da djeca nisu moja.

Službenica otpuhuje dim i opet iz fascikle vadi jedan od papira i čita. Čovjek nastavlja:

– Prvo sam pomislio da laže. Mislim, nemoguće da nijedno od troje djece nije moje. Tad sam zatražio test očinstva i ispalo je da je rekla istinu. Ispalo je da sam proveo život u laži. Svako jutro sam ih oblačio, spremao im doručak, vozio ih u školu, pa na treninge, u bolnicu na šivanje, gipsanje, preglede… znate i sami kako je kad imate djecu. Kupao sam ih, oblačio, hranio, ljubio… djecu kojoj ja nisam otac.

– Upravo to je ono što ja ne razumijem – prekine službenica. – Kako sam i rekla, gledajte, vi imate apsolutno pravo zatražiti skrbništvo nad njima, i ne bih sad prejudicirala stvari, ipak će se time baviti i sudstvo, no rekla bih da s obzirom na njezin problem s narkoticima imate dobre šanse dobiti skrbništvo. Mislim, nismo u srednjem vijeku. 21. je stoljeće, 2020. godina. No opet, ne razumijem zašto to činite? Vi niste otac toj djeci.

Čovjek se u nevjerici zagleda u službenicu, pa se nakon nekoliko trenutaka nasmije:

– Gospođo. Ja možda nisam njihov otac… ali oni jesu moja djeca.