Jučer smo imali neki povod za slavlje pa smo se nakon dužeg vremena “malo” opustili. Ona je tukla francuski roze a ja sam saljev’o neko švapsko pivo. Bio sam zadužen i za štimung. Što se kasnije uspostavilo kao velika greška.

Krenuli smo kulturno sa Arsenom, nastavili s Pušenjem i Azrom, prešli na Rundeka, pa završili na Ekatarini. Bilo je tu i šizenja, a tu i tamo pao je i poneki poljubac. Negdje pred kraj (zadnje se sjećam Milana i “Par godina za nas”) gubi mi se svaka nit. Ne sjećam se poslije toga ničega. Samo onaj nepodnošljivi zvuk bez slike kad bi onomad došlo do prekida programa na crno-bijeloj televiziji. (Sjetiće se moja generacija kako to izgleda i zvuči).

Budim se jutros u krevetu. Glava k’o Cocin bubanj. Dok zamišljam tog famoznog Cocu i pitam se kolike su dimenzije njegovog bubnja ona mi poželi dobro jutro.

• Dobro jutro – odgovaram – kako završi ono sinoć, jesmo li se uzeli na kraju?
• Nismo se dragi uzeli pošto si se ti oduzeo.
• Eh, nikako da nam se posreći. Šta bi?
• Poslije EKV si u YouTube ukucavao “RUMUNIJA” i derao se kako nema Halida da zajedno otpjevate “Kraj našega Knežak izvora”. Znaš ono tvoje ludilo, ona faza kad udješ u Rojetove vibracije nostalgije i sjećanja?
• Toliko si galamio što ne možeš naći Bešlića – nastavlja ona – psov’o ponaosob Bezosa, Cukenberga i Elona Maska, da sam ti morala dati drugi žuti, odsvirati kraj utakmice i zamoliti sina da te sprovede do spavaće.

Poslije kraćeg razmišljanja i blažeg oblika nelagode savjesno zaključujem:

• Nije ovaj sport više za nas!
• Nije bogami, zato su i posljedice ovako očigledne.
• Odo ja skuvat jednu crnu.
• Idi, malo jaču pristavi, da dodješ sebi.
• Hoću, treba li i tebi nešto za glavu?
• Ponesi, neće da se baci.