VAŽNO JE PROBITI LED

Vjerodostojnost ove priče će možda i potvrditi jedan od aktera koji zna povremeno navratiti da provjeri da li sam išta novo nažvrljo.

Naime, mjesec dana nakon dolaska preko bare uspostavljamo kontakt s jednim parom iz Bos. Broda. Oni, bez nekog dužeg razmišljanja i pripreme, sjednu u auto idući četvrtak i dodju nam u posjetu. A taman se bio zalomio Thanksgiving, pa se spojilo tih nekoliko dana. Kud ćeš većeg rahatluka!

Ništa njima nije bilo teško provesti, truckati se u autu 12-13 sati na relaciji Salt Lake City – Portland. Tudjina. Sve nepoznato. Prigrlio bi prvog stranca koji ti se obrati a kamoli ugostio osobe ili otišao u goste onima s kojima si dijelio prvih dvadesetak godina života. Pucamo od sreće i uzbudjenja.

Stigli oni, mezimo, pijuckamo neki viski, nemamo ni prikladnih čaša, ni stola kako valja. Naš dvogodišnji sin David trčkara po stanu. Pričamo. Kako je, šta je? Jesmo li se malo navikli? Gdje je familija? Kako zdravlje? Pominjemo da smo za mjesec dana boravka u novoj sredini upoznali za sada samo jedan par. Odozdo. Skontamo da se znaju medjusobno. Bili zajedno na orijentacijama u Zagrebu prije polaska za Ameriku pa se malo družili tamo. Zovemo odmah i njih da nam se pridruže i oni sa oduševljenjem prihvataju.

Sjedimo nas tri para, čavrljamo, evociramo uspomene, mladost, sve nam potaman. Galama, smijeh. EKV uzalud pokušava da nas nadjača s kasetaša. Negdje oko devet sati navečer predlaže ovaj treći da se mi muški malo provozamo. Nenaviknut na takve poteze kao oženjen čovjek pogledavam u Dajanu, ona sliježe ramenima, kao radi šta hoćeš. Tako i bi.

Sjedosmo nas trojica u auto. Vozikamo se petnaestak minuta. Odjednom ovaj treći, naš zajednički prijatelj, skrenu na parkiralište, očito mu poznat kraj, pa upita:

– Momci, jeste li spremni za nešto specijalno?

Mi se zgledamo, šta je sad. Ulazimo u objekat. Prigušeno svjetlo. Sjedamo za sto, gledamo okolo. I prepoznajemo. Striptiz bar. Brushalteri i čipkaste gaćice gledaju nas napadno. Ja se snebivam i zgražavam. Kao i moj prijatelj. I tako smo se mi jadni zgražavali debela tri sata.

Za to vrijeme dolazile su djevojke i moji prijatelji su naručivali na engleskom nove ture pića. I u svoje i u moje ime. Ja sam šutio, ne znajući nesretan ni da naručim. Ali poslije 2-3 piva, ohrabrih se, odlučih da i ja probam naručiti turu, pa kud puklo da puklo.

I nakon malo prilazi nam markantna dama, oskudno odjevena i sa pozamašnim poprsjem. Zastaje pred našim stolom i upita:

– Hi guys, is anybody ready for lap dance? ( zdravo momci, da li bi neko želio jedan ples u krilu )

I tu nastupam ja sa svojim engleskim kojeg sam marljivo u sebi vježbao zadnjih dvadeset minuta, dajem znak ovoj dvojici da puste mene i misleći da gospođica pita šta ćemo da nam donese za popit’, na čistom engleskom izgovaram:

– Three Heinekens, please! (Tri Hajnikena molim!)

Gospodjica iskolači oči, gleda okolo u stilu jes’ ti normalan, pridje do mene, spusti se do visine moje glave, te mi šapnu na uvo:

– Fuck You! ( Ovdje ne treba prijevod)

Pa ode za susjedni sto. Dobro je, mislim se, led je probijen. Poprič’o sam malo sa američkim gradjaninom na njihovom maternjem jeziku.

Gledam u prijatelje, a oni se valjaju od smijeha. Tu im se pridružujem. Dovršavamo piće, ustajemo od stola i vraćamo se u naš apartman. Supruge već zaspale. Onaj treći budi svoju i oni odlaze svojoj kući.

Dok liježem pored žene u krevet, ona me sanjivo upita gdje smo bili.

Odgovaram joj da spava, duga priča, sve je u redu, objasniću sutra.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s