Život običnog tempa

Svaki put kad nam se nešto pokvari u kući, ako ona ne zna popraviti, moramo zvati majstora.

Dok ona želi pozvati prvog američkog kojeg nadje na internetu, ja se preko svojih kontakata raspitujem ima li kakav naš zemljak da to uradi. Zuvar je, on dodje, pogodimo se malo ispod cijene, platim u kešu, nema računa, nema poreza, svi sretni i zadovoljni.

Tako je nedavno na dnevni red došlo krečenje interijera. Mogla bi ona to i sama, ali u kuhinji i dnevnoj sobi imamo visoke zidove, pa trebaju one profesionalne ljestve da se posao obavi. Nije red da se žensko pentra na te visine.

Nekako sam je namolio da zovnemo prvo našeg da dodje, da nam da kvotu, pa ćemo onda Amerikanca. Rekla je – važi!

I tako u dogovoreno vrijeme zazvoni zemljak na naša ulazna vrata.

Ona otvara i majstor s praga pozdravi:

– Hvaljen Isus i Marija !

– Uvijek hvaljen! – odgovara ona i uvodi ga u dnevnu.

Tu i ja nastupam, upoznajemo se. Nudim šljivovicu, krušku, a on odmahuje rukom, kao da tjera neku nevidljivu mušicu, neće. Ne dam se ni ja, nudim pivo, čašu vina. On ni čut’. Ne pije.

Izmjeri on sve što se trebalo i na kraju pristade, dok računa kvotu, da popije kavu.

Postavljam ga u fotelju. Ona pristavlja kafu. Puštam muziku. “Filigranski Pločnici”. Nek’ malo Branimir veze, da ubije tišinu.

Sjedi majstor, vidim gleda sliku preko puta na zidu. Banana. “Velvet Undergound & Nico”. Šuti. Pogled mu prelazi na zid s lijeve strane. Keith Haring i njegove čikice. Vidim, krenu on rukom prema čelu, ali se predomisli u zadnji čas. Gleda zatim na zid s desne strane. Picasso. Don Kihot. Nije ga ni on nešto dojmio.

Pogledi nam se zatim sreću.

Smješkamo se jedan drugom. Posmatram ga. Tu smo negdje istih godina. Generacija. Kaže da ima petero djece. Sigurno, pomislih, s prvom s kojom je legao u krevet. Garant se krešu u mrklom mraku, misli idu dalje. Samo jedna poza. Standardna. On na njoj. Predrasude same nadolaze. Bezobrazan sam i imam prljave misli. Znam, svjestan sam, zbog toga sam raj halalio još u sedamnaestoj godini.

Al’ opet. Pitam se, kako je to moguće? Odrasli smo na pedesetak kilometara udaljenosti. A tako smo različiti. K’o da smo sa drugih kontinenata.

Dižem pogled iznad njega. “Mr. Mojo Risin”. Gol do pasa, raširio ruke. K’o sin božji. Njega majstor još nije ni vidio. Valjda ni neće. Nadam se.

Nakon malo, vadi tefter i počinje redati brojeve. Dužina sobe puta širina puta visina. Koliko kanti farbe, koliko sati rada?

Ona unosi kafu. Pita ga odakle je. On spominje neke “pičkince” u srednjoj Bosni na šta ona uzbudjeno govori da je i sveštenik u našem gradu bio iz istog mjesta. Uspostavlja se da su njih dvojica rodjaci. Radost i smijeh. Atmosfera polako popušta. Očekujem još veći popust. Oprostiće mi, mislim se, majstor i Warhola i Haringa i cijelu prvu postavu Pop-Arta.

Nakon malo, uzima majstor plajvajz da sabere i zadnji broj. Ona uzima šoljice i odnosi ih u kuhinju. Nastade grobna tišina. Iščekivanje. Ja i majstor. I Azra.

Počinje pjesma “Život običnog tempa”. Štulić prede, spominje boce s benzinom i svadbenu povorku.

Majstor diže pogled, zamisli se, računa.

Džoni poručuje:

🎶 I dok se treseš kao razjebani taksi…🎶

Te riječi prenuše majstora iz računa, strese se, pa tiho izusti:

– O, krunico sveta! Pa se prekriži dva-tri puta.

Skačem s trosjeda da prekinem, da zaustavim bezobraznika i njegov pogani jezik, ali ne stižem na vrijeme da zaustavim iduću liniju izgovorenu sa savršenom dikcijom:

– Odnekud dopiru krici ljubavi… 🎶

E, poslije toga sam pritisn’o “Stop”. I “Eject”, za svaki slučaj. Pogledah ka njemu.

A on odloži olovku, zatvori teku, pa sav crven u licu dreknu:

– Poslaću ti kvotu večeras. Imejlom!

Kako to izusti, skoči k’o oparen na noge junačke i doslovno istrča iz kuće. Ni ne pozdravi se sa domaćicom.

Njen pogled, kad sam joj ispričao sve što se izdešavalo u njenom odsustvu, je sam po sebi govorio: “A šta sam ti rekla?”. Bila je opet u pravu.

Dodje navečer kvota, sve službeno, sve po pe-esu, na engleskom, uradiće kaže za $4000. Ko za nas. Zemljaci smo!

Sutradan došao Amerikanac, pogled’o malo, premjerio koracima uzduž i poprijeko, pa upitao sa malom dozom nelagode:

– Je l’ vam mnogo 2 hiljade?

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s