Veličina je varljiva roba

Svjedoci smo da današnji svijet nezadrživo grabi naprijed. Sva ta tehnološka dostignuća nam pomažu i olakšavaju mnoge stvari u svakodnevnom životu. Ali s druge strane, oslanjajući se pretežno na umjetnu inteligenciju, čovječanstvo sve manje koristi vlastite moždane vijuge.

U prilog tome gledam neki dan emisiju gdje izvjesni profesor Zec polušaljivo tvrdi da kad bi se u gradu Tokiju pokvario GPS, pola stanovništva tog velegrada se ne bi znalo vratiti kući.

Prije pedeset godina se u uputstvu za održavanje automobila detaljno objašnjavalo kako se mijenjanju ventili na motoru, a danas se u njemu upozorava da se ne smije piti tečnost iz akumulatora.

Prošli vikend smo išli u IKEA-u. Prvo na fruštuk i kafu, pa onda u šoping. U sklopu te švedske trgovine, na ulazu u restoran gore poviše vrata, izvjesili su na zidu veliki transparent, koji je otprilike bio metar i po visok i možda četiri metra dug. Na tom transparentu/reklami je bila fotografija. Hot dog – 50 centi. Po slobodnoj procjeni, onako “odokativno”, sama hrenovka je bila dugačka najmanje tri metra. Ipak, da ne bi bilo kakve zabune prilikom kupovine tog prehrambenog proizvoda (u našem narodu poznatog kao “ćuna iz somuna”), ispod fotografije je pisalo: “not actual size”. Što se može prevesti kao: “Ovo što vidite na slici, neće u stvari biti toliko veliko kad ga, da prostite, uzmete u ruke“. Eto dokle je današnja evolucija i pamet dobacila.

I odmah se sjetim malonogometnog turnira u mom bivšem mjestu boravka. Jedinstven događaj u cijelome Svijetu. Tri dana i noći bi se non-stop pičila “fuca”. Bez pauze. Krenulo bi se sa 128 ekipa i onda bi se kup sistemom (kao recimo na Vimbldonu) stizalo do kraja takmičenja, do finala.

Uporedo sa ovom sportskom manifestacijom jedne godine išla je i nagradna igra. Svaki serijski broj kupljene karte bio je potencijalni dobitnik. Obećane su i bogate nagrade. Prva je bila maketa najnovije vrste automobila (nisam siguran, ali mislim da je u pitanju bio Citroen). Da bi stvar izgledala još ozbiljnije i upečatljivije, ispred ulaza u dvoranu, organizator je parkirao tri prava Citroena u tri različite boje, a na transparentu je pisalo: “PRVA NAGRADA ZA SRETNOG DOBITNIKA – MAKETA AUTA”.

E sad, ovdje dolazimo do osnovne razlike između dva sistema. Dok kapitalista ništa ne prepušta slučaju, za Titinog vakta slučajevi su se redali jedan za drugim i bili način života. “Lajf stajl”, što bi se reklo na zapadu. Naravno da nigdje ispod tih velikih debelih slova na velikom transparentu, ili na šoferšajbama friško opranih i ispoliranih automobila nije pisalo “not actual size”. Tako da smo mi Bosanci, prolazeći kraj tih bijesnih auta, oblizujući se i već zamišljeni za njihovim volanima, kupovali na blagajni ne jednu, nego poput onog djeda u kultnom filmu “Ko to tamo peva”, po pet karata odjednom. I niko nije obraćao pažnju na tu tešku stranu riječ “maketa”. Možda su čak neki i pomislili da se tako zove taj najnoviji model. Citroen Maketa. Kao Opel Askona ili Tojota Korola.

Sve dok se na poluvremenu finalne utakmice nije pristupilo izvlačenju. Dupke puna dvorana iščekivala je dobitni broj sa više uzbuđenja nego što su umirovljenici iščekivali “činkvinu” u lokalnom domu penzionera igrajući nedeljnu tombolu. I kad je konačno izvučen broj, kad je sretni dobitnik sišao na parket da „primi ključeve svoje nove zvijeri”, a umjesto toga direktor turnira uručio mu je maketu auta (istog onakvog crvenog kakav je bio parkirano napolju, samo mnogo manjeg, otprilike tridesetak centimetara dugačkog). Tada je nastupio pravi tajac. K’o na Poljudu, 4. maja 1980. godine.

Sretni dobitnik prilazi direktoru, nešto mu govori (mi gore ne čujemo šta), a direktor nasmiješeno pokazuje na maketu i kao (čitamo sa usana) govori: „To je nagrada, maketa, nosi kući, tvoja je!“

Dobitnik pokušava još jednom, vjerovatno pita za ključeve, pa kad dobija odrečan odgovor, diže onu maketu visoko iznad glave (kao kad Ronaldo osvoji trofej), pa svom silinom “ošinu” onim autićem od parket.

Pričalo se kasnije da su točkići od makete doletili i do predzadnjeg reda sportske hale. Toliko je silovit bio taj udarac. Nakon prvobitnog šoka, dvoranom se prolomi gromoglasni aplauz i oduševljenje. Malo nakon toga cijele tribine su počele, kao po nekoj direktivi, skandirati: „PEDERI! PEDERI!“

Ti povici su bili usmjereni na organizatore nagradne igre i nisu posjetioci vulgarno vrijeđali seksualnu orijentaciju prozvanih, nego njihov karakter (mada, ruku na srce, tehnički gledano, nisu imali nikakav povod za to).

Ovog nemilog događaja, koji je bacio mrlju na do tada besprijekornu organizaciju turnira, sjećaju se skoro svi stanovnici našeg “malog mista”, a prave pobjednike tog turnira pamte samo pobjednici i poneki član njihove najbliže rodbine.

I šta reći na koncu svega? Da li bi mala obavijest “not actual size” u donjem desnom uglu promjenila tok istorije i (vidi šta ti je tata donio) obradovala sina dobitnika makete novog Citroena? Da se to desilo, sada ne bi bilo ovog teksta i vi bi vjerovatno svoje dragocjeno vrijeme trošili na neku, još veću budalaštinu od ove. Ko će ga znat’.

Tekst objavljen na portalu Lupiga.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s