Sreća je u malim stvarima

Jutros na pijaci stojimo u dugačkom redu da kupimo lubenicu. Nenaviknut ni na šta u životu a kamoli na ta besmislena dugotrajna čekanja, počinjem da gundjam. Ona me smiruje, govori da ni njoj nije lako na ovim vrućinama, svima je isto, spominje ostale i pokazuje na ljude ispred nas kako strpljivo čekaju, smješkaju se, čak i ćaskaju jedni s drugim. Možda je ovo prilika da se s nekim upoznamo, dodaje.

– Naravno, odgovaram ironično, imamo slične sklonosti i volimo iste stvari. Lubenice! Ne možemo pogriješiti u odabiru, nastavljam dalje, da zovnemo odma’ dva-tri para na roštilj? Do sada sam djeci lagao da smo se nas dvoje upoznali u operi, a odsad ću im govoriti da sam te prvi put ugledao u redu za bostan.

– Dobro, dobro, nemoj da si takav, odgovora ona. Ko zna zbog čega je ovo dobro!

– Kako nije dobro, vidiš kako besplatno dobijamo vitamin D na ovom šabanu. Trebali smo se kopertonom namazat’ prije pijace, da pocrnimo a ne izgorimo.

– Koji si ti pesimist, gdje je pozitivan stav, malo vedrine… evo ja ti garantujem da će se u narednih dvadeset minuta nešto desiti što će te jako obradovati.

– ‘Ajd da i to čudo vidim, zadnji put sam se jako obradovao 2003. godine, kad nam se mladji sin rodio. Al’ prodje od tad devetnaest Bajrama i….ja još čekam.

Odjednom, otvori se na štandu još jedna kasa pa se red podje duplo brže pokretati. Mislim se u sebi, možda je to njeno predskazanje. Nije loša, ali nije ni Nostradamus sunce joj poljubim.

Nakon malo, tu smo, šesti na redu, vidimo već vagu i dvije kase. Na stolovima se nalazi još neko povrće. Šareni se sve. Crveni paradajz, zelene mahune, bijela cvjetača, žute…šta je ono žuto?

– Dajana, šta je ono žuto? Gledam napregnuto. Nisu valjda…ne vidim…stavljam naočale. Piše “Gypsy Peppers”

– DAJANAAA!!! ENO PAPRIKA! NAŠE PAPRIKE!

– Šuti, djavo te odnio! Ne deri se, svijet se okreće!

– Ma baš me briga, eno naših paprika, nisam ih jeo, kol’ko ima, ima l’ šest-sedam godina? S bijelim lukom, pokajmačene. Jebote, ja i zaboravio na njih. Znaš onu kletvu..dabogda imo, pa ne imo! Evo, saću opet imat’. Jupi! Dodji da te cmoknem! Baš sam se obradovao.

– Ma bježi vraže od mene!

– Joj, sva si vražija….TARABIĆU moj!!!

Ne znam šta ću od dragosti. Okrećem se sav sretan. Padaju mi na pamet svakakve gluposti, čak da zapodjenem razgovor sa Amerikancima, ali se u posljednji trenutak dozvah pameti.

Na kraju zapjevah:

🎶 Kupio sam sebi na dar, jedan sepet žutih paprika🎶

A ona, nelagodno joj od mog izljeva sreće, govori okolo:

– Ja ne znam ovog čovjeka, njemu treba pomoć, izgleda da ga je sunčanica sastavila! Zovite hitnu!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s