Legenda kaže da je tamo ranih osamdesetih u jednom bosanskom selu živjela žena koja se nije baš mogla podičiti svojim kulinarskim vještinama. Osim onog najosnovnijeg, svako drugo (malo zahtjevnije) jelo predstavljalo je nepremostivu prepreku. I to nije bila nikakva tajna, to je, fakat, znalo čitavo selo.

Jednom tako ta “vrla” domaćica ode u posjetu na mjesec dana kod šćeri svoje i zeta u Hamburg. Kad se vrnula kući sa tih dalekih putešestvija, nije se čestito ni raspakovala, a već je, nestrpljiva da sve odjednom svima ispriča, pohitala prvo kod najbliže komšinice na kafu.

Sjede tako njih dvije, divane, a domaćin taman doš’o iz “treće”, nešto na brzinu prezalogajio, pa se opružio na sećiji. Zabolila ga glava, pa je steg’o kuhinjsku krpu “ faks helizim” oko nje. ( Nalok’o se sinoć neke loše rakije što je donio radni kolega u smjenu).

I “špreha” (ne sustavlja) ova nevješta kuharica svojoj komšinici kako je zetu “Švabi” svaki dan pravila specijalitete. Jedan dan razvijala krompiraču i makovnjaču, drugi dan pekla zeljanicu i buhtle, treći dan savila sarmu i napravila šape. Kad je došla do četvrtog dana i taman izustila da kaže koje je “djakonije” taj dan izvodila, domaćin ne izdrža duže, k’o oparen skoči na noge, prvo pridje vratima, zaključa ih, onda zgrabi svoj drveni štap, pa oplete s njim i po komšinici i po svojoj ženi. Podje cika i galama u kući. Ganja ih on po sobi s onom krpetinom na glavi i sve mlati onim štapom. Prvu što laže, a svoju životnu saputnicu zato što to sve sluša.

Desetak godina kasnije. Mali njemački grad. Izbjeglice iz Bosne. On i Ona. izašli subotom u slastičarnu. Sjede dokono, jedu onaj “banana split”, kad u neko doba naidje njihov dobar poznanik, zemljak iz njihovog grada.

Pridruži im se za stolom. Krenu priča o svemu i svačemu, malo sport, malo muzika, filmovi, regularne teme koje se već “ljudikaju” u tim prilikama. Nakon izvjesnog vremena podje ovaj o svojim ljubavnim poduhvatima. Kako je u mladosti hod’o s onom “malom”, pa prekin’o. Onda kasnije kren’o s drugom iz svog razreda. On sluša, klima glavom, potvrđuje priču. Ona šuti. Kad je “ Don Žuan” doš’o do četvrte cure, ona više ne izdrža, sva crvena u licu reče:

-Daj ba, ne “bacaj bombe” više, kad si ti im’o curu, nisam te nikad vidjela ni s jednom?

-Mislim, jes’ ti nešto pobrk’o, jel‘ ti znaš da smo mi u istom gradu odrasli? ‘Ajd bolan, pričaj te priče nekom drugom što nije iz naše “kasabe”, nemoj ih nama ovdje prodavat’ i vrijedjat’ našu inteligenciju!

Na te njene riječi, ušuti se čovjek. Nakon malo, iskapi svoju limunadu, pozdravi se s njim, nju ni ne pogleda, i ode.

Kasnije su se on i ona “uzeli”. Ništa se nije mijenjalo. Ona i dalje nije trpila te šuplje priče i proseravanja, sasjecala je sve u korijenu, a on je i dalje bio “rame za plakanje”, strpljivo i kulturno slušao sva ta verbalna sranja, ne želeći nikog da uvrijedi, da se konfrontira. Ona mu je zavidjela na strpljenju, On se divio njenoj odriješitosti. On je u društvu bio i važio kao legenda i prava raja, dok je ona slovila kao namćor, čudna i teška osoba.

Ona i on su u braku već skoro tri decenije. Dobro im ide. Ne “krve” se mnogo. Sve u granicama normale. To mora da su oni “Jin i Jang”. Svaka čast obojici. Kinezi, a “ferceraju” k’o švicarski sat.

Picture: https://www.stocklib.com/