PREOBRAŽAJ

Dok je u parkiću bjesomučno godinama udarao po žicama gitare prateći sam sebe kreštavim glasom, malo ko je na to gledao blagonaklono. I ponajbolji drugovi su nastojali da pobjegnu, sakriju se negdje, kad bi ga vidjeli kako se iz daljine, svojim prepoznatljivim hodom i instrumentom na ramenu, primiče i ide u njihovom pravcu.

– Eno “Točka”, bjež’mo!

Često bi se moglo čuti medju njegovim školskim drugarima ili komšijama iz ulice.

Familija ga se nije, ono baš, do kraja odrekla, a bilo bi poštenije da jest. Nastojali su na sve moguće načine, ponajčešće ogovaranjem iza ledja, da se nekako ograde od “umjetnika”. Neki su, gledajući dugokosog kako ne skida majicu sa (bože me oprosti) slikurinom neke krave na njoj, predlagali psihijatrijske preglede i posmatranja.

Za specijalnih prilika, na koje ne bi bio pozivan, zajedničkim snagama su tražili i tabirili po porodičnom stablu, odgonetali na koga se budala “bacila”. Jel‘ postojao kakav ludi stric ili blesavi djedov brat pa da se na njega svali, da takav neki nedužan, prihvati genetsku krivicu zbog ovog izroda, što sramoti decenijama gradjen familijarni ugled i dostojanstvo?

A on je samo htio da bude svoj. Sretan. Slijedeći svoju strast bio je drugačiji, stršao iz gomile, a to je kao što i znamo, bio i ostao najveći društveni jeres.

Jednog dana su njegov talent i beskrajni sati utrošeni na muzičko usavršavanje otkriveni. Postaje poznat. Priznat. Popularan. Istog časa se sve mijenja. Iz korijena.

Svi oni najbliži drugovi se hvale okolo i skupljaju poene, pričaju kako su s njim dijelili klupu, išli u prve kradje voća, zajedno zavodili djevojčice, pili i tulumarili, čak i sugerisali da promjeni koju riječ u tekstovima pjesama, sad već hitovima. Oduvijek su ga bodrili i podsticali, ohrabrivali u njegovim namjerama i znali da će kad-tad uspjeti.

Familija iz memljivih podruma vadi prašnjave albume, slike sa svadbi i sahrana, na koje su ga, iako protiv svoje volje, a zbog svijeta, morali pozivati. Ponosno pokazuju na njega, upiru kažiprstom na svog nećaka, bratića, tetića, rodjaka. Danas hrle da se “škljocnu” s njim, ne obazirući se nimalo na odštampane slike “simentalke” ili nekog bijelog zida od cigle na njegovoj majici. Svojoj djeci ga navode kao primjer upornosti i talenta koji njihovoj široj obitelji nikad nisu nedostajali.

– Ta umjetnička žica nam je u krvi!

Pripovijedali bi na svakom koraku. Pa i pradjedov očuh je imao divan krasopis, a ujnina sestra je predavala muzički odgoj u srednjoj školi. Navode kao primjere gore izrečenoj tvrdnji.

On, pomalo osapnut promjenom ponašanja prijatelja i roda svoga, ne čini ništa. Samo se rezignirano smješka, rukuje, ljubazan prema svima. A kako i da reaguje na tu matamorfozu kafkijanskih proporcija? Pod takvim naletom licemjerstva i mnogi, umniji od njega, bi samo nijemo ustuknuli.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s