EVROPLJANIN PO ZASLUZI

14. juli 2022, 1:13

main image

Foto baza, Ajdin K.

Šest punih godina sam proveo u izbjeglištvu u Njemačkoj. Od toga imam pet i po godina radnog staža. Po dolasku sam jedva čekao da nadjem posao, da se što prije riješim socijalne pomoći. I našao sam ga. Utovar – istovar. Nikakav problem. Imao sam dvadeset jednu godinu, bio zdrav kao konj i spreman na sve. Osim na pušku i nišanjenje na prve komšije, koje mi se kao alternativa nudilo u matičnoj državi tih dana.

Dok sam tako pretovarao pakete i poput ostalih njemačkih radnika uredno plaćao porez, veliki broj ostalih izbjeglica je mislio drugačije, uživajući sve blagodati socijalne pomoći, bez iskazane želje za bilo kakvim radom. Nekima ni to nije bilo dosta, malo bijaše jedna, pa su se prijavljivali u tri njemačke pokrajine i u svima njima dizali novčanu pomoć. Za sebe, ženu i dvoje, troje ili četvero djece, sve puta tri, pa pare u jastuk. Tako su naši uspjevali da ukaljaju i ono malo časti i razuma koje smo donosili iz balkanske klaonice.

Kad su se glavni akteri kreiranja bosanske tragedije sastali u Dejtonu i odlučili da je dosta tudje krvi proliveno i da je rat završio, moja privremena država se tog dugoočekivanog mira dohvatila kao pijan plota.

Pedantni Nijemci, do proglašenja mira sistematski klasificirajući na sve moguće načine, odjednom su sve nas, onako djuture, strpali u isti koš. I radnike i neradnike i uredne platiše poreza i švercere i poštene gradjane i kriminalce i samce i porodice. Napokon je došao kraj njihovog trpljenja nas. Tako se (duldung – trpljenje) u prijevodu zvala boravišna viza u našim pasošima.

Ljubazni njemački domaćini su nam dali rok od šest mjeseci da lijepo napustimo njihovo i fino se vratimo svojim kućama. Koje su uglavnom ili bile srušene ili u pogrešnom entitetu.

Da li je to istjerivanje od strane njemačke vlade ispalo humano i pravedno? Ne bih rekao, pogotovo gledajući iz ove perspektive, dvadeset pet godina kasnije.

Kao što nije pravedno da, evo godinama, postoje stanovnici evropskih država koji de facto pripadaju Evropi a de jure ne. Opet se sve trpa u jedan koš. I žito i kukolj. A može se probrati. Ako se hoće. Postoji način da se napravi sito i rešeto. Još samo želja i volja da pristignu odnekud.

Zašto se pripadnost Evropi ne bi mogla odredjivati individualno? Na osnovu lika i djela osobe sa imenom i prezimenom. To je mnogo pravednije, a Evropa valjda teži upravo takvim vrijednostima. Pravdi. Bar je na papiru tako. Kad bi se išlo po takvim kriterijumima, izbjegle bi se mnoge anomalije. Sve bi bilo humanije, bila bi pravičnija podjela, ako već ona mora da postoji.

Svako bi trebao da ima pravo da ponese epitet Evropljanina. Nakon ispunjenja nekih osnovnih civilizacijskih normi. Pa lijepo stekneš evropsko državljanstvo, uživaš sve privilegije koje isto donosi, a gradjanin si Srbije, Crne Gore, Bosne i bez problema živiš u njima. Ti imaš evropske papire, a tvoj prvi komšija ili rod rodjeni nema,  jer se ne ponaša civilizovano, ima kriminalnu prošlost, udara ženu, tlači djecu, mrzi sve i svašta itd…

Kad bi se takvo nešto uvelo, izbjegle bi se nelogičnosti i apsurdi. Ne bi bilo moguće da je, primjera radi, jedan osvjedočeni fašist već odavno Evropljanin, a Rambo Amadeus još uvijek nije.

Eto, tako pomalo fantaziram dok ispijam jutarnju kafu. To mi je jedino i preostalo da radim svojevoljno i na svoju ruku u ovom slobodarskom Svijetu, pa rek’o da iskoristim i pribilježim ove svoje dječije maštarije prije nego nas dušebrižnici i od tog zla oslobode.

Tekst izvorno objavljen u BUKA Magazinu

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s