Postoji na HRT-u emisija koja nosi naziv “A Strana”. Neću mnogo trošiti riječi na nju, sažeću sve u jednu – fantastično. (Idealna za nas metuzaleme, stare poklonike ex-yu roka.)

U jednoj od “strana” pojavio se i legendarni Bruno Langer (ko ne zna o kome je riječ, neka progugla). Čim sam ga ugledao, sjećanja podjoše sama da naviru. Dugokosi Puljanin je sa svojom grupom zadnji put kod nas gostovao iza škole na rukometnom igralištu povodom proslave nekog datuma. A možda i nije bilo povoda i datuma. Možda su bili samo…’nako. To se odigralo baš negdje pred rat.

Nekoliko godina kasnije Bruno će sa svojim bendom gostovati u Frankfurtu. Sudbina će tako odrediti pa će se on, pisoar do pisoara, naći sa mojim mladjim bratom, ratnom izbjeglicom iz BiH. I tako dok su hm…vršili nuždu malo su popričali i u jednom momentu, čuvši odakle je, Bruno upita braciku:

– Znaš li šta o onom vašem predsjedniku omladine? Bio je to kul tip!

Omladinac nije znao ništa. A ja znam ponešto. Napisaću samo da je i nama, što bi rekao Momčilo, bio gotivan. U onom humorističnom stilu. Doimao se kao tipičan lik iz jedne od modernih tranzicijskih komedija koje nas svakodnevno zapljuskuju na televizijama. Pamtimo ga i danas, već sam ga spominjao. Izmedju ostalog, ako je vjerovati drugima, govorio je “otoji”, što je nama bilo baš smiješno i pravi materijal za zbijanje šala. Naravno, to Bruni ovaj moj mladji “glavonjica” nije rekao, jer je bio premlad za tako nešto.

E, da se mi vratimo na emisiju. U njoj je “atomac” (izmedju ostalog) ispričao par anegdota. Dok je stalno naglašavao da je on otprilike samo prosječan bas svirač, Bruno u jednom momentu kaza da se uvijek čudio kad bi u jednom rok časopisu (da drugovi i drugarice, tako nešto je postojalo nekad i to nekoliko njih) redovno osvajao prva mjesta kao najbolji jugoslovenski basista i da ga je bilo neopisivo stid zbog činjenice što on nije bio ni do koljena nekima, a pogotovo Bodanu.

Bodan Arsovski je svirao bas gitaru u grupi po imenu “Leb i Sol”. (Svirao je “fretless” bas što bi u prijevodu značilo “bez pragova, bez onih pregrada na vratu).

Na bubnjevima ovog skopskog sastava su se mjenjali Garo Tavitijan i Dragoljub Djuričić. Obojica vrsni majstori svog esnafa.

Sjećate li se, dopire li vaša memorija do muzičke televizije MTV? I oni su svake godine proglašavali najbolje na svijetu. Jednom je nagradu odnio glazbenik Mark Knofler. Lider i solo gitara benda “Dire Straits”. Ja sam čuo, nisam nikad vidio snimak (možda je i mit) gdje je on po primanju nagrade održao kratki govor sa zaključnom rečenicom:

– Ja jesam možda najbolji gitarista kojeg vi znate, ali ja znam jednog boljeg od sebe i njegovo ime je Vlatko Stefanovski.

Vlatko Stefanovski je svirao gitaru u grupi “Leb i Sol”.

Gledao sam jedan Vlatkov intervju, mislim gledao sam mnogo njegovih intervjua, ali u ovom je, možda dao odgovor i na Knoflerove riječi. Znate ono kad se povede priča o tome ko je najbolji gitarist i kad se podju neki hvaliti kako su oni genijalni, ali eto dolaze iz male zemlje, mal’ nam jezik, nije svjetski, slabi uslovi u muzičkim studijima, sve je drugo krivo itd… Vlatko je na tu temu rekao:

– ‘Ajd dobro, nekad se nije ni moglo zbog financijske situacije ići u Ameriku, medjutim sad se može, pa eto, neka mi se javi svaki gitarist koji misli da je virtuoz, ja ću mu dati adrese par mjesta, pa može otići da se okuša i da vidi gdje se nalazi. Vjerovatno će se duboko razočarati. Postoje tamo u Americi prave zvijeri koje bukvalno jedu gitaru.

Postojala je još jedna urbana legenda koja je kružila i koja kaže da je Vlatko kuhao svoje žice k’o špagete kako bi one bile mekanije i elastičnije pod njegovim jagodicama. A kroz cijelu karijeru su ga uporedjivali sa drugim majstorom svog zanata, “Točkom” iz grupe “SMAK”. Bilo je to zdravo i fer rivalstvo i mislim da su se obojica medjusobno jako cijenili i uvijek govorili biranim riječima kad bi pričali jedan o drugome.

Leb i Sol, kad se sagleda njihova cjelokupna karijera, ne može se staviti ni u jedan muzički pravac. Ima tu i soula, džeza, bluza, roka i još ponešto drugog.

Moj prvi susret sa ovom grupom bio je na moru. Te godine, mogla je biti 83’ ili 84’, šator do onog u kojem sam spavao imao je kazetofon. Vlasnik nosača zvuka – Štujo, redom je puštao Buldožer, Leb i Sol, Bob Marlija i Santanu. Na prve se nisam nešto primio, ali zato druge i trećeg i četvrtog slušam sa posebnim uživanjem do dana današnjeg. (Eto Štujo, koristim ovu priliku da ti se zahvalim za muzičku naobrazbu, gdje čuo i nečuo).

Leb i Sol je na prvih nekoliko albuma svirao samo instrumentale. Na albumu kojeg sam prvi put čuo (Kalabalak), Vlatko je otpjevao dvije pjesme. Već tu se počelo šuškati da se grupa okreće komercijali. Na albumu “Tangenta” Vlatko se još više (s)nalazi u ulozi pjevača, dok je album “Kao Kakao” od početka od kraja ispao vokalni. Isto tako na njemu se ne nalazi nijedan instrumental a i osvanula je prva njihova pjesma na makedonskom jeziku. Okorjeli fanovi su (pretpostavljam) album dočekali na nož, smatrajući se izdanim. Nešto slično kao kad je Pink Floyd skrenuo od totalne alternative i psihodelije u umjerenu, pa je sve postalo nekako mnogo prijemčivije uhu slušalaca, te je tako sve rezultiralo osjetno većim tiražima, što se opet nesumnjivo odrazilo i na njihovu financijsku situaciju.

Tako je vjerujem bilo i sa našim Makedoncima. Neću slagati ako ustvdim da je “Kao Kakao” bez sumnje njihov najprodavaniji album. I to je (ako ga uporedimo sa ostalim albumima koji su objavljeni te godine) i dalje vjerovatno najbolje odsviran i produciran vinil na našim prostorima.

Pjer Žalica, danas uspješan režiser a onomad muzičar u grupi “Hari Mata Hari”, pričao je jednom kako se uvijek osjećao jako neugodno kad bi se na festivalima našli sa grupama poput EKV, Električni Orgazam, Leb i Sol i kad bi se povela priča koliko je ko prodao ploča.

– I sad, kaže Pjer, oni spominju 20, 30 hiljada, a mene blam da kažem da je naš tiraž četiri – pet puta veći.

Možda je zato Pjer i otišao u drugu umjetnost. I nije, po mom skromnom mišljenju, ni zere pogriješio.

Album “Kao Kakao” se sastoji od devet numera. Zanimljiva stvar koju prije nisam znao je da je dvije pjesme ( “Skopje” i “Kriza Tridesetih”) napisao Goran Stefanovski, Vlatkov rodjeni brat. Nažalost pokojni.

Ono što isto donedavno nisam znao je da iza pjesme “Femme Fatale” stoji (sad već takodjer pokojni) Arsen Dedić. U ovoj numeri se možete uvjeriti u čarobni (prateći) vokal Dragane Šarić, široj publici poznatoj pod umjetničkim imenom Bebi Dol. Mislim da je otpjevala maestralno, a sve je, što se tiče bek vokala, pomalo vuklo na gore spomenute Pink Floyd-e, što je naravno velika pluščina.

Neću sad pisati o svakoj pjesmi ponaosob. Poslušajte, pogotovo ako niste odugo, čitav album. Vrijedi svake sekunde.

Nisam muzičar, pa ne mogu mnogo o muziciranju, ako neko zna sa instumentima, ako je potkovan znanjem, može ostaviti komentar i o njima kao muzičarima ispod ovog teksta. Naravno, ljubitelji od Leb i Sol su više nego dobrodošli da dodaju koju svoju na ovaj tekst.

Jedino što ću na kraju napisati je sljedeće; da je od cijelog albuma Vlatko samo napisao jedan jedini stih i ništa više, to bi meni bilo dovoljno. A taj stih glasi:

“ Pravih se reči

uvek kasno setim

Odgovor znam

Kad ostanem sam ”