NESANICA

Prošle nedjelje sam išao na sud. Nisam ništa krivo napravio, nego sam morao da ispunim svoju gradjansku dužnost i pojavim se tamo kao potencijalni kandidat za porotu. To je jedina stvar koja se zakonom ne može izbjeći u Americi. Osim plaćanja poreza, naravno.

U tačno odredjeno vrijeme zajedno sa još sedamdesetak kandidata ušao sam u poveću salu i sjeo na (mojim brojem označenu) stolicu.

A onda je ušla zaposlenica suda i s velikim osmjehom na licu uzviknula:

– DOOBRO JUTROOO!

Jedni se prepadoše, drugi se blijedo pogledaše, treći tiho odgovoriše dobro jutro!

– AH, MOŽETE VI TO BOLJE. GLASNIJE. – nastavlja ona sa svojim altom k'o da smo na koncertu Bajage i Instruktora.

– JESTE LI IMALI LIJEP VIKEND? KLADIM SE DA STE SVI IŠLI U KINO. NEKA DIGNE RUKU SVAKO KO JE IŠAO GLEDATI TOP GAN!

Gledam okolo podignute ruke, sve otprilike moja generacija, pedeset, plus-minus pet godina. Kakav Top Gan sunce ti žareno? Nisam gledao ni onaj prvi, originalni.

Često se tako ovdje preko bare odrasli ljudi ponašaju, poput pubertetetlija.

Pamela, moja radna kolegica i zajednička 1969 generacija, svaki ponedeljak nam priča kako je provela vikend, mada to od nje niko ne traži, niti to ikog posebno zanima. Tako sam izmedju ostalog saznao da ide često u bioskop, u prosjeku dva puta mjesečno. Filmove koje ova rodjena Amerikanka gleda su poput onih koje sam prestao gledati kad sam otprilike postao punoljetan. Od nje saznajem da sad uparuju junake u jedan film pa se tako mogu zajedno ili jedan protiv drugog naći Superman i Spajderman. Spominje i neke transformatore, željeznog čovjeka i ostale letače. Pamela je inače, za razliku od mene, jedna vrlo vesela osoba, mnogo se smije, malo previše za moj okus, ali je odličan radnik i prava drugarica.

Radnica u sudu i kolegica Pamela su me natjerale da se zamislim.

Pokušavam zamisliti svoje roditelje kako u pedesetim odlaze u kino gledati čeličnog čovjeka ili nekog sličnog junaka. Ha ha ha.

Zamišljam sebe kako predlažem ženi da odemo pogledati te  “transformatore”. Pitala bi me da li sam dobro, da li sam opet povukao par dimova, ili popio koju više.

Pamela će otići bez ikakvog predomišljanja. Usput će kupiti veliku tutu kokica i džambo koka kolu i sve to platiti pitaj boga koliko. Da gleda spektakularne junake kako spašavaju svijet od zlih momaka.

Za to vrijeme ja ću kod kuće preko besplatne aplikacije naše lokalne biblioteke pogledati, prvo švedski film “Čovjek po imenu Uve”,  a potom talijanski “Večera”.  Prvi je priča o jednom neobičnom čovjeku i njegovom turbulentnom životu, a drugi o ljudskim moralnim dilemama, gdje je sve jasno kad se dešava nekom drugom, a postaje užasno komplikovano kad se desi upravo tebi.

Pamela će poslije kina, svratiti u neki pab na večeru, popiće nekoliko koktela, možda i završiti u nekom noćnom baru do zore. Ja ću sa knjigom oko deset u krevet.

Ujutro će se Pamela sjećati samo naslova filma dok ja o svojim još uvijek razmišljam.

Dok Pamela obožava i ima sve dijelove Heri Potera u tvrdom skupom povezu, ja proživljavam sudbine glavnih junaka sa Žmirićem, Cvijetićem, Mešom ili Andrićem. Dok Pamela svake godine ide u Diznilend, ja kad mi vrijeme dozvoljava, odlazim u šumu što dalje od svega. Dok Pamela često kaže da je engleski jezik najteži za naučiti, ja je pitam koliko jezika govori. Na njen odgovor samo engleski, ja hoću da se ubijem. Pamela svaki dan jede limenku tunjevine koja košta 89 centi dok njenom psetu kupuje konzerve od 4 dolara. Dok je Pamela (i to nam svakog ponedeljka kaže) zadužena na tri kreditne kartice, ja štedim za crne dane. Dok Pamela na svom radnom stolu drži najnoviji ajfon, na mom se nalaze olovke i pinkala u praznoj plastičnoj posudi od jogurta. Dok ona ima neki digitalni uređaj, ne znam kako se zove, gdje stornira sve svoje slike, ja svoje držim u kutiji za cipele.

Pamela ne brine ni o čemu. Da danas dobije otkaz i ne nadje novi posao ona je idući mjesec na ulici, ispod mosta. Nema plan B. O tome će misliti kad bude kasno. Ja sam već isplanirao kad ću u penziju i gdje će mi se pepeo prosipati.

Neko je ovdje očito lud, vjerovatno oboje.

Pitam se koliko “pamela” ima medju mojom generacijom, bivšim školskim drugarima, komšijama, sugradjanima, stanovnicima u regionu. Mislim, neko očito gleda sve te zadruge i farme. Neko zasigurno čita tabloide, biografiju Ace Lukasa ili djela Ane Karabatić. Mnoge voajere , sudeći po tiražima, jako zanima Titov ljubavni život, koga je sve maršal prevrt'o po krevetu u svojim poodmaklim godinama.

Ne znam, teško je ovdje biti pametan. Ne treba “pamelama” ništa zamjeriti, sve su oni i one odrasli bez istorijskih trauma, istrenirani su da ne misle, da samo rintače i kupuju ono što im ne treba. Malo se čudim “svojima”, kad vidim tako neke objave na društvenim mrežama. Al’ dobro, šta je – tu je.

Znam samo jedno. Kad nam dodje sudnji dan, Pamela će otići s osmjehom na licu, a ja ni tada neću biti sretan. Zbog ogromnog broja nepročitanih knjiga i bolesne planete koju ostavljavamo u amanet  budućim pokoljenjima, svojoj djeci i unucima.

Milion pitanja, a nigdje odgovora. Nije ni čudo što san neće na oči. Tek je pola dva.

Tekst objavljen na portalu Lupiga

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s