NIJE TATA LUD, SINE (3)

Jeste sine, imali smo i mi i slavili praznike. Da bili su i Uskrsi i Božići, ali to nije bilo popularno i zgodno da se proslavlja. Pa, vladajuća stranka, mislim jedina stranka ili kako se kaže – režim, smatrali su religiju nazadnom. Zvali su je opijum za narod. Šta je opijum? Droga.

Nije bilo zabranjeno vjerovati u Boga, samo nije bilo poželjno. U šta smo vjerovali ? U bratstvo i jedinstvo. To smo čuvali kao zjenicu oka svoga. U stvari, samo jedan mali procenat je tako mislio, uspostaviće se kasnije.

Nisu svi bili protiv. Bilo je mnogo onih sine, koji su bili i za i protiv Boga. Kažu ne može se sjediti jednom guzicom na dvije stolice, ali oni su nekako uspjevali. Kasnije su se odrekli prvog i nastavili s drugim. Koji je bio prvi ? Drug Tito. Predsjednik. Doživotni. Čuj ne može doživotno. Kod nas je sve moglo. Nego da se vratimo na praznike.

Jedan od njih bio je Dan Mladosti. I Titov rodjendan. Isti dan. Nije se potrefilo. Tito je rodjen sedmog maja, a onda je pomjerio rodjendan za osamnaest dana. Šta kako može ? Pa on je bio Tito. Nešto kao Čak Noris, samo još moćnije. Može,može sine, Tito je bio ranjen u drugom svjetskom ratu, svirao klavir, pričao sedam jezika, očarao englesku kraljicu, napravio pokret nesvrstanih, pušio kubanske cigare u po Bijele Kuće, Kastro i Čegevara su mu se divili, Kenedi isto. Rek’o Staljinu ne! Ma ne lažem sine..ima toga još….ne treba više? Jel’ se predaješ ? Jel’ bio veća faca od tog tvog Čak Norisa ? Ok, idemo dalje.

Na Dan Mladosti organizovan je veliki slet u Beogradu. Slet je priredba. Mnogo plesa i igara. Na kraju se preda štafeta predsjedniku. Štafeta? Znaš kad u atletici trče 4×100 metara pa predaju jedni drugima ono nešto kao mala oklagija. Oklagija? Znaš ono što mama upotrebljava kad pravi pitu? E, samo kraće.

Naše štafete su bile ili drvene ili željezne. Da, znale su biti i teške, po nekoliko kilograma. A ne, nije niko trčao s njima 4 x 100 metara. Mi smo to nosili po dva mjeseca kroz cijelu državu. Eh, tebi sve glupo. Šta ja mislim o tome? Pa dobro, sa ove vremenske distance i meni se to ne čini najpametnijim. Ali kad pogledam šta se sad radi po Svijetu, to nosanje štafete dodje kao dječija igra. A voljeli smo kad bi štafeta dolazila u naš grad. Znaš zašto? Taj dan nije bilo škole. 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s