Slušam neki dan kako moja supruga priča sa svojom prijateljicom iz djetinjstva. Diskutuju kako se budale poput njih dvije više ne radjaju. Blesače, koje od ponedeljka do petka odrade prvu smjenu, dodju kući, malo predahnu, kecelju oko pasa, pa pravi večeru.

Ne onu iz konzerve ili gotovu iz folije što se frljacne u mikrovalnu i bude na stolu za deset minuta, nego onako sve ispočetka, s dva kuhana priloga, pečenim mesom i svježom salatom. 

Jadaju se kako nove generacije djevojaka neće doslovno ni muškim reproduktivnim organom da mrdnu. Ne samo da neće da mrdnu, nego često muški partner preuzima glavnu ulogu u kuhinji i on pojasa, sve zviždukajući, svoju omiljenu pregaču po dolasku s posla, pa se oduševljeno baca na spravljanje večere.

Na kraju razgovora oplakuju svoju sudbinu i pitaju se kako su druge uspjele tako da ih partneri gledaju k’o božanstva. Potom zajedno zaključuju:

– Mora da su im zlatne!

Slušam ja to, vidim da je vrag odnio šalu, dodje petak pa ja svojoj životnoj družbenici predložih da večeramo napolju, ne mora se ona uvijek ‘vatat kuhinje k’o pijan plota, a ni pranja sudja. Mislim, nije to u redu, nema potrebe, odemo u restoran, lijepo se napapamo, pa kući. Opustimo se, naspemo po čašu vina, nadjemo nešto da pogledamo do iza ponoći. Sutradan je svejedno subota, neradni dan. Medim ja tako sve u šesnaest.

I bi tako. Mislim, odmah je krenulo kako ne valja. Hrana koju smo dobili u restoranu je nehumano nazvati hranom, ali eto. Ja sam jeo na silu samo da se romantična večer ne pokvari odma’ u startu i doš’o sam nekako do pola, ona nije pojela ni trećinu. Paščadi nemamo da ponesemo njima i bi nam pravo žao i grehota što će se sve to baciti. Platih na brzinu, pa pravac ka našem toplom domu.

Naspem ti ja nama po čašu crnog, još neku čokoladu, njoj omiljenu, donesem da pomalo mezimo. ( Inače, mrzim tu posoljena-karamela-tamna-čokolada, ali šta ću, jedem i trpim, k'o Gandi, sve za mir i slogu).

Palim televizor.

– Šta ćemo?

– De ti nešto nadji.

– Da probamo opet Tarkovskog?

– Joj nemoj, probali smo nedavno, pa zaspali.

– Dobro, bili smo umorni, nismo bili spremni za to umjetničko djelo.

– Gledaj ti to sam.

– Ok, ok…nećeš ni Santorina?

– Koga? Misliš Sorentina ?

– Ja, njega.

– No!

– Ma naći ćemo već nešto…da vidimo ovaj novi..šta je radnja…bračni par dolazi u kuću na odmor gdje se pojavljuju duhovi..

– Dalje!

– Aha…evo ovaj…serijski ubica dolazi u novi grad da…

– Dalje!

– Aha, kod ovog naslovna slika obećava…muškarac, uspješan biznismen, razočaran poslije prekida sa svojim dečkom…nećemo ovaj.

– Što? Jel’ ti to imaš nešto protiv?

– Bože sačuvaj…šta mene briga ko koga voli.

– Da su dvije žene možda bi i pogledao.

– Ma ne bi…da vidimo ovaj…drugi svjetski rat.

– Ne!

– Prvi svjetski rat?

– Neću ništa ratno.

– Ok, evo ovaj…novi Superman.

– Neću ništa što leta okolo.

– Hm…hoćeš neki domaći?

– Neću, nerviraju me.

– Midsomer Murders?

– Pa gledali smo sve.

– De bolan, ja sve zaboravio, mogu gledati iste epizode svaki mjesec.

– Nisam ja zaboravila.

– Hoćemo onaj Downton Abbey?

– Znam sve dijaloge napamet.

– Evo ovaj, švedski, mini serija, baš kako mi volimo, nema milion epizoda. Odbindžujemo to za 4 sata pa na spavanje. Da vidimo radnju…žena postaje premijer i serija prati njen privatni i politički život.

– Možemo pod jednim uslovom. Ako se ona ili njen muž podju švalerat’ odma’ skidamo.

– Može. Kontam, neće. Ipak je to ozbiljno, premijerska uloga.

Na sredini treće epizode posustade jadnica. Veliki pritisak, rad po 14 sati, umor,  a samo njen pomoćnik pri ruci da utješi, muž kod kuće pazi na djecu.

Gasim seriju.

Nakon desetak sekundi pitam:

– Životinje ili svemir?

– Tvoj izbor.

– Dobro, ‘ajd da vidimo jesu li pronašli kakvu novu crnu rupu na mliječnom putu.