Životne Vinjetice ( 5 )

LJEVAKOKRATIJA

Dogovor za danas poslije posla je bio krajnje jednostavan. Svraćamo u trgovinu da kupimo kafu i glavicu kupusa za salatu pa pravac kući. Obećala mi je da nećemo dugo, samo će zgrabiti ove dvije namirnice i pičimo van. 

Došli smo na odjel za kafu i tu sam se odmah sjetio stihova “prokleta mogućnost izbora mora da postoji“. Trpio sam jedno pet minuta da se ona izbori sa svojim mogućnostima, da izabere neku od hiljadu kafa od Italije do Etiopije i Hajle Selasija,  a onda sam odustao.

Prešao sam na drugi odjel gdje mi je zapelo za oko nešto zanimljivo. Naime, uzeo sam u ruke malu zelenu kućicu sa sve uredno sivim krovićem koja je imala naprijed tri vertikalna otvora oko desetak milimetara široka i oko pedeset visoka. Kućica je sklepana od jeftine tanke šperploče i na njoj je bio naziv  “Butterfly House“. Kuća za leptire. Paragraf na omotu sugerirao je da se ova prelijepa kućica kupi i postavi u dvorište kako bi leptiri navečer ušli u nju i prespavali. Plemenita ideja. Treba pomoći jadnim leptirima. Dok sam odgonetao na koji način bi leptiri ulazili u tako uzane otvore i zamišljao kako to izvode, šta jedu, šta piju, čuh glas svoje životne družbenice.

– Zorane, dodji ovamo, trebam tvoju pomoć.

Pogledavam u pravcu odakle glas dolazi i vidim nju kako u jednoj ruci drži pola kile nesamljevene kafe, u drugoj vitla nekim makazama, a kraj nje nasmiješeni prodavač. Šta je sada napravila ?

Prilazim i pitam šta je problem i ona mi odgovara da nije nakakav problem, ne može da otvori pakovanje kako bi zrna kafe ubacila u mlin pa je pitala prodavača da li ima makaze da odreže vrh papirne vrećice.

– I šta je sad – pitam još u mislima sa mojim leptirima i kućicom – mislim, nije ti u ruci švajs aparat, imaš škare, rukuj s njima.

Tu se ubacuje prodavač koji mi sa smijehom govori da su makaze za ljevake. Ne zna ni on kako su se našle tamo u ladici, već mjesecima stoje tamo neiskorišćene, on bi ili neko drugi već pomogao mojoj supruzi, ali niko nije ljevak.

Ovo se sve odvija na odjelu koji je napravljen kao mali bar, gdje prodavac služi kupcima vino i pivo.  Gledam čas u nju, čas u prodavača, čas u još nekoliko kupaca koji su sjedili za šankom kraj svojih čaša, u predahu od šopinga. Svi odreda su zurili u mene. Falio je samo reflektor da me obasja. Pomišljam u momentu da nisam na skrivenoj kameri, pogledavam gore ali ne nalazim nijednu. Nije ni čudo, kad su skrivene.

– Hajd’ da i ti jednom budeš koristan sa svojom ljevakokratijom, stalno se žališ kako ste ugroženi. Odreži ovo gore pri vrhu pa da idem da sameljem. Ali pazi, moraš ovdje izmedju pa da se opet može zatvoriti.

– Znam, nemoj me sad tu, nisam kreten.

– Pa kako kod kuće uvijek odrežeš ispod pa ne može ništa da se zatvori. Sve se osuši. Drži ona pridiku.

– Pusti sad to, ne pravi scene – odgovaram i nervozno uzimam makaze.

Ogledam ih. Makaze k’o makaze. Držim ih u desnoj ruci kao što sam oduvijek držao. I tako ih držeći pokušavam da odsiječem vrh papirne vreće. Ne ide. Ko da nisu naoštrene. Tupe. 

Prodavač mi govori da uzmem makaze u lijevu ruku. Pita me jesam li ljevak.

Odgovaram potvrdno i slijedim njegove upute. Makaze su u mojoj lijevoj ruci. Čudan osjećaj. Padaju mi na pamet svi obespravljeni kroz istoriju. Robovi, radnici, žene, djeca. Padaju mi na pamet sva ona silna ljevoruka djeca koja su šibana za kaznu i tjerana da pišu desnom. Padaju mi na pamet leptiri. Da li i medju njima ima ljevaka? Od onih silnih ruku neka je možda i lijeva. Čekaj, imaju li leptiri ruke?

Prije nego krenuh sječivom ka papiru pogledah u pravcu šanka i prepoznah napetost na licima prisutnih. Uzbudjenje. Stariji gospodin klimnu mi glavom kao znak podrške i tiho promrmlja:

– Just do it, man!

Ok. Prvi rez bi nevješt, ne napravi ništa. Drugi, bogami bi uspješan, zareza vrh papirne kese baš tamo gdje je trebalo, ona me zadovoljno pogleda. Treći i četvrti su već bili rutina. Peti nije ni trebao. Nakon pedeset dvije godine bitisanja doživjeh da makaze upotrijebim lijevom rukom. Još da sardine, mislim se, otvorim ljevakom pa mogu polako i napuštat’ ovaj Svijet. Dajem ženi prerezanu vrećicu a publika podje pljeskati. Dobih aplauz za moje umijeće. Prvi put u životu osjetih komad slave. I bi mi ugodno. Da li je to ona o kojoj je Vorhol govorio? Nemam pojma, niti me je briga, nek’ i mi ljevaci jednom pobjedimo. 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s