Kad se predje pedeseta, osim što sve fizički podje da škripi, počinje još jedan proces. Zaborav. On se ne odvija hronološki, po redu. Kristalno jasno se, recimo, sjećamo šta smo radili u vrtiću, kakve smo psine pravili tetama, a nikako da se sjetimo šta smo juče imali za večeru.

Kažu neki da križaljke i sudoku pomažu da se taj proces uspori. Kao loš i neredovni rješavač skloniji sam tvrdnji da su ti neki, koji to tvrde, vjerovatno prodavači tih istih mozgalice.

Vrijeme je novac. Niko ga više ne troši za razmišljanje. Jednostavno se nema vremena za takve trice i kučine, jer treba poprimiti sa ekrana naših naprava svu tu količinu informacija koje se odvijaju pred našim očima. MORAMO znati šta se dešava!

Sjećate li se kad Čarli Čaplin pokušava da zavrne one šarafe na pokretnoj traci? E, tako mi, do granica izdržljivosti, dok oči ne zabole, dok ne podjemo osjećati laganu nesvjesticu, čeprkamo po svjetskom otpadu. A novo dno ludila dotičemo kad se nakon čitanja nekog smeća ,nevješto prevedenog sa engleskog, bacimo na komentare ispod, gdje beznadežni slučajevi, svojim imbecilnim bljuvotinama, konačno nalaze smisao svog postojanja.

Dok doživljavamo ekspanziju na trbušinama i pomjeramo svako malo jednu rupicu u lijevo na sopstvenim kaišima javlja se osjećaj da nam se nešto s druge strane smanjuje. Kao kad omiljeni džemper opereš na pogrešnoj temperaturi. Sumnjamo, nismo sigurni, čini nam se da je to glava. Odnosno njen unutrašnji sadržaj.

Svaki ubogi dan supruga me u početku te moje rasijanosti ispitivala jesi ponio ovo, jesi ponio ono? Sasvim opravdano, jer sam to redovno zaboravljao. Do jednom. U borbi protiv i smišljajući kako da dohakam zaboravu smislio sam izraz, oprostićete mi moguće bogohuljenje – Sveto Trojstvo. Svako jutro prije izlaska iz kuće provjeravam da li je ono ( moje sveto trojstvo) u džepovima.

Ključevi – Novčanik – Telefon.

Kod žena je to naravno drugačije. One su mnogo suptilnije, komplikovanije. One imaju mnogo više “svetaca”. (Pre)puna ih je torba.

Shodno tome, sa ženama nema samo tri pitanja. Ima ih nešto više i sa mogućim podpitanjima.

Jutros palim auto i radim ono što je do prije koju godinu radjeno meni.

Pitam svoju radnu i životnu kolegicu koja na godinu puni pedeset:

– Jesi isključila peglu?

– Jesam.

– Ringlu na šporetu.

– Naravno.

– Ono za kosu?

– Da.

– Jesi ponijela naočale?

– Jesam.

– Telefon ?

– Da. Ponijela sam i always.

– Ah da, jesi li dovoljno komada?

– Jesam.

– One sa tri kapljice ?

– Da.

– Ok, ajmo polako.