MEŠA

Ivica Osim, posljednji fudbalski selektor blagopočivajuvše nam domovine, u razgovoru za poznati časopis Sport Illustrated izjavio je da je Jugoslavija postala svjetski nogometni prvak u Italiji, rata možda ne bi ni bilo. Ništa čudno za Švabu, čiji je život bio personifikacija najvažnije sporedne stvari na Svijetu. Primjera radi, doživio je infarkt u sred utakmice, pa kad se probudio u bolnici nekoliko sati kasnije, prvo je upitao kojim se rezultatom završio meč.

Sličnom nekom logikom može se zaključiti da rata ne bi bilo i da je svaki gradjanin Bosne čitao Selimovića i Andrića umjesto što je slušao besjede opskurnih i do bola neharizmatičnih nacionalističkih kreatura. Valjda bi, čitajući sve the strahote koje su se izmjenjivale na stranicama o tamnom vilajetu, shvatili da je rat najveće zlo što jednog insana može strefiti za života.

Patrick Ewing, slavni centar Njujork Nicks-a, je jednom rekao da ga je Michael dobro zeznuo u njegovoj karijeri, jer da nije bilo Air Jordan-a, on bi, kako je skromno tvrdio, sigurno uzeo 3-4 prstena.

Mišljenja sam pak, vjerovatno griješim, da je sličan argument mogao sebi dozvoliti i Meša svaki put kad bi na dnevni red došla priča o Nobelovoj nagradi. Njegov Jordan bijaše mu sunarodnik Ivo. A i vrijeme. Pokasno se Selimovic latio pera. Slično je mogao misliti i Krleža, ali svima je, od 1961. godine, bilo jasno da poslije Andrićevog trijumfa spisateljska Jugoslavija ide na začelje, u magareću klupu i da se odozad’ nipošto ne javlja narednih trideset godina.

Tako i bi. Skoro tri desetljeća kasnije imali smo velikog favorita i ponovo bi osvojili Nobela samo da Danilo ne izgubi trku sa životom, te ne stiže do glavnog grada švedskog kraljevstva. Glupa pravila nalažu da se samo živi mogu upisati u besmrtne.

Selimović je moj omiljeni pisac. Otkako sam pročitao njegova djela sve ravnam po njemu. Amerika nema Mešu Selimovića. Nema ga nijedna zemlja. Osim Bosne. A ona ga neće. Bosna se inače olako odriče onoga za čim drugi vape, a objeručke prihvata ono čega se drugi groze. Još za života se pitao za koga on u stvari piše svoje romane. Nije bio čitan u vrijeme kad je stvarao svoja djela, a kamoli danas. Da nije bio dio obavezne lektire rezultati bi bili još porazniji. Ko zapravo čita Mešu? Odgovor je jednostavan, oni koji su ga čitali i prije. Iščitavaju ga svako malo, barem jednom godišnje. Natenane. S guštom.

Tu ne vrijedi pravilo koje važi za pop pjevače, pa se ljubav prema Bajagi & Čoli prenosi sa djedova i baki na djecu i unučad. Ali eto, u mom slučaju upravo to pokušavam i nadam se. Pored kopija na našem, za svoje Amerikance, moja dva nasljednika, nabavio sam Mešu i na engleskom, pa na volju im. Samo, trebaju još pure jesti da bi se upustili u koštac sa genijem iz grada soli. Nije to Koeljo djeco moja.

Da potkrijepim sve ovo gore napisano, neki dan naidjoh na jedan tvit koji prepričava dogadjaj u trgovini namještaja. Lijepa, mlada, napirlitana prodavačica razgovara na telefon i zapisuje adresu….kako ste rekli….ulica Neše Selimovića… A fizički radnik, zadužen za nosanje teških regala i masivnih trosjeda, prolazi kraj nje i ispravlja….Meše….Meše Selimovića.

Za kraj, inspiracija za sve ovo gore napisano došla mi je jutros. Nekad davno na jednom od programa radio Beograda ( ne znam da li je to slučaj i danas) postojale su radio drame gdje su profesionalni glumci predstavljali velika djela domaće i svjetske literature sa ciljem opšte kulturne nadogradnje naroda i narodnosti SFRJ. You tube zna nekad biti i koristan. Naidjoh na radio dramu “Derviš i Smrt”.  Odslušah je i ponovo se oduševih veličinom i magijom Mešinih riječi.  U nepunom satu imate najmanje jednu misao po minuti nad kojom se ozbiljne misli roje.

Topla preporuka za sve. Pedeset šest minuta vaših dragocjenih života teško da može biti potrošeno na nešto ljepše i plemenitije od ovoga. Radio dramu možete naći dole ispod. Prijatno slušanje.

( Ako ti se svidja gore napisano daj mi znak. A to možeš uraditi na više načina. Jedan klik za “svidja mi se” , jedan klik za dijeljenje na tvom fejsbuk zidu, nekoliko klikova i par rečenica za komentar ovdje ispod. Hvala ti, što si ovdje. )

4 Comments

  1. Čitao sam sve od i puno tog se ne sjećam,jer kad sam pročitao skoro sve knjige školske biblioteke u četvrtom osnovne mi je ostao samo Cankar sa svojom “Deseticom”
    Pošto sam pročitao sve u petom razredu. U 6 i 7-mom sam već bio na Remarku i kompetnoj bratovoj gimnazijskoj lektiri te drugim piscima, čitao sam sve što mi je došlo pod ruku.
    Nažalost čitao sam tj. jeo sam knjige i puno tog sam izgubio usput a zbog očiju ne mogu više citat

    Liked by 1 osoba

Odgovori na Prvo Lice Jednine Poništi odgovor

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s