Ulazim u ozbiljne godine. Osim što zaboravljam pojavio mi se još jedan problem. Počeo je da mi se runi, do prije nekoliko godina, netaknuti oreol balkanskog mačo muškarca.

U početku je to išlo kao slučajno, sporadično. Zamoli me da operem sudje dok ona nešto uradi u bašti ili usisa kuću. Onda me upita da obrišem prašinu. Nije to neko mudro slovo. A i ne traje dugo. I usisam ponekad. U zadnje vrijeme sve češće. Nije to nikad bilo po njenim standardima, ja to uvijek, po njenim riječima, “sprljesam” na brzinu. Počupam i korov oko kuće, ubijedila me da je to zdravo za moj um. Stavi neku muziku na uši, čupkaj i razmišljaj o svojoj omiljenoj temi. Imaš ih napretek. Prolaznost života, stoicizam, egzistencijalizam…

A jutros su ti moji simptomi poprimili neslućene razmjere. Dok se ona tuširala a ja čekao da završi pa da krenemo na posao, ničim izazvan, zategnuh i napravih naš bračni krevet. Nije me to ni pitala ni zamolila. Dodje mi iznebuha. Neobjašnjivo. K’o da me, božemeoprosti, napade neki virus. Neki novi soj. Gori od omikrona.

Kad je izašla iz kupatila i vidjela rezultate mog rada umalo nije pala u nesvjest. Eno je pjevuši cijeli dan “ Malo mi za sriću triiiiba”.

Ko zna, možda nešto i bude večeras.